Blagodat iscjeljenja primivši, zdravlje dajete onima koji su bolesni, čudotvorci Kozmo i Damjane, ljekari preslavni,

vašom posjetom pobijediste demonske podvale, svijet iscjeljujući čudesima. /Kondak, gl. 2./

Sveti besrebrenici i čudotvorci, Kozmo i Damjane, iscijelite nemoći naše, na dar ste dobili, na dar i dajite. /Tropar, gl. 8./

Poslije tjelesnog proslavljenja na zemlji vladike Hrista Boga našeg, svuda se pročuše, kao nešto dostojno divljenja, podvizi svetih Hristovih mučenika, jer se u njima pokaza Spasiteljeva sila, i svi se divljahu njihovom hrabrom protivljenju mučiteljima i nepobjedivom trpljenju. U takve mučenike spadaju i ovi sveti stradalci Kozma i Damjan, braća po tijelu, rođeni od jednog oca i majke u starom Rimu, i vaspitani u hrišćanskoj pobožnosti.

Izučivši ljekarsku umjetnost, ova sveta braća iscjeljivahu svaku bolest, jer im u svemu pomagaše blagodat samoga Boga. I na koje god bolesne ljude i stoku polagahu ruke svoje, ovi odmah potpuno ozdravljahu. No dobri iscjelitelji ni od koga ne uzimahu nagradu za isceljenja, zbog čega i biše prozvani: besplatni ljekari. Samo jednu najskupocjeniju nagradu oni zahtijevahu od iscjeljivanih: vjeru u Hrista. I stvarno, ne samo u samom Rimu, nego i u okolnim gradovima i selima, koje oni prolažahu i bolesne iscjeljivahu, mnoge obraćahu ka Hristu.

No pored blagodati iscjeljivanja oni činjahu dobra ljudima i izdašnim davanjem. Jer imajući veliko imanje, koje im preko roditelja bješe ostalo od predaka, oni ga prodavahu i razdavahu ništima i nevoljnima; hranjahu gladne, i odjevahu nage, i ukazivahu svaku milost i milosrđe bijednima i oskudnima, A kada iscjeljivahu bolne, oni im govorahu ovako: “Mi samo polažemo ruke na vas, i ništa ne možemo učiniti svojom silom, nego sve vrši svemoguća sila jedinog istinitog Boga i Gospoda Isusa Hrista; ako povjerujete u Njega nesumnjalački, odmah ćete ozdraviti”. – I bolesnici, vjerujući, dobijahu ozdravljenje. Na taj način svakodnevno mnogi, odvraćajući se od idolopokloničkog bezbožja, pristupahu Hristu.

Boravište ovih svetih ljekara bijaše u jednom selu u okolini Rima, gdje se nalazilo imanje njihovih roditelja. Imajući tu prebivalište, oni svu okolinu prosvetiše svetom vjerom. Međutim đavo, ne mogući gledati tako svijetlo vrlinsko življenje njihovo, podstače neke služitelje svoje da otidu k caru i oklevetaju pred njim nevine. U to vrijeme u Rimu carovaše Karin. On posluša klevetnike, i odmah posla vojnike u to selo da uhvate besplatne ljekare Kozmu i Damjana i da ih dovedu k njemu na sud. Kada vojnici stigoše do sela, i stadoše raspitivati za Kozmu i Damjana, vjerni se stekoše k svetima i moliše ih da se prikriju za kratko vrijeme, dok mine carev gnev. Ali ih sveti ne htjedoše poslušati, i hitahu da dobrovoljno izađu pred vojnike koji su ih tražili, želeći da postradaju za Hrista s radošću. No kada se k njima slegoše vrlo mnogi vjerni i suznim molbama ih nagovarahu da sačuvaju život svoj ne sebe radi već radi spasenja mnogih, oni ih i protiv volje svoje poslušaše. Tada vjerni, uzevši svete ljekare, sakriše ih u nekoj pećini. Međutim, vojnici, brižljivo potraživši svuda svetu braću i ne našavši ih, ispuniše se jarosti i gnjeva, pa dohvatiše neke ugledne ljude iz tog sela, metnuše ih u okove, i povedoše u Rim. Doznavši za to, Sveti Kozma i Damjan smjesta izađoše iz pećine i potrčaše za vojnicima. Kada ih dostigoše na putu, oni im rekoše: “Otpustite nevine, a uzmite nas, jer smo mi oni koje vam je naređeno da uhvatite”.

Vojnici onda pustiše one ljude, a Sv. Kozmu i Damjana okovaše u verige i odvedoše u Rim. Tu ih okovane zatvoriše u tamnicu do sjutradan. A kad se razdani, car sjede pred narodom na običnom sudištu, koje se nalazilo na gledalištu pozorišnom, i preda njega biše izvedeni sveti sužnji Kozma i Damjan. Car im stade gromko govoriti: Jeste vi to koji se protivite bogovima otaca naših i nekakvom čarobnjačkom vještinom besplatno iscjeljujete bolesti kod ljudi i stoke, zavodeći proste ljude da odstupaju od otačkih bogova i zakona? Ali makar sada, ostavite svoju zabludu i poslušajte moj dobri savjet: pristupite, prinesite žrtvu bogovima koji su vas do sada dugo trpjeli. Jer bogovi, uvrijeđeni od vas, ne uzvratiše vam zlom za zlo, ma da su i mogli to učiniti, nego strpljivo očekivahu vaše obraćenje k njima.

Na to sveti ugodnici Hristovi, kao jednim ustima odgovarajući caru, rekoše: Mi ne zavedosmo nijednog čovjeka; mi ne znamo nikakvu čarobnjačku vještinu, niti ikome učinismo kakvo zlo, nego liječimo bolesti silom Spasitelja našeg Isusa Hrista, kao što On zapovijedi govoreći: Bolesne iscjeljujte, gubave čistite (Mt. 10, 8). A mi to činimo besplatno, pošto Spasitelj tako zavješta rekavši: Zabadava ste dobili, zabadava i dajite (Mt. 10, 8). Ta mi ne trebamo imanja, već ištemo spasenje duša ljudskih, i služimo nemoćnima i ništima kao svome Hristu, jer staranje o njima On odnosi na Sebe, objavljujući dobrotvorcima: Ogladneh, i dadoste mi da jedem; ožedneh, i napojiste me; go bejah, i odenuste me (Mt. 25, 35.36). Ove zapovijesti Njegove mi se staramo da ispunjujemo, očekujući da od Njega dobijemo nagradu u beskonačnom životu nebeskog carstva. A tobožnjim bogovima tvojim služiti, mi nipošto ne pristajemo. Ti i oni što su s tobom, služite im; mi pak nasigurno znamo da to nisu bogovi. A ako želiš, care, mi ćemo ti predložiti dobar savjet, da bi ti poznao jedinog istinitog Boga, Tvorca sviju, koji čini te sunce obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima (Mt. 5, 45) – za potrebe naše, a u slavu prevelikog imena Svog: odstupivši od bezosjećajnih i bezdahnih idola – služi Njemu!

Car Karin reče na to svetima: Ja sam vas pozvao ne da krasnorečite, nego da žrtvu bogovima prinesete. Svetitelji odgovoriše: Mi prinosimo beskrvnu žrtvu – duše naše jedinom Bogu našem, koji nas je izbavio od zamke đavola i dao jedinorodnog Sina Svog za spasenje cijeloga svijeta. Ovaj Bog naš nije sazdan nego je Sazdatelj svih, a tvoji bogovi su izmišljotine ljudske i djelo ruku zanatlijskih, i kada među ljudima ne bi bilo zanata koji vam pravi bogove, vi ne bi imali kome da se klanjate.

Ne vrijeđajte vječne bogove, reče Karin, nego bolje prinesite im žrtve i poklonite im se, ako ne želite da budete stavljeni na muke. – Sluge Hristove, ispunivši se Duha Svetoga, rekoše: Budi posramljen sa bogovima tvojim, Karine! Pošto se um tvoj odvraća od svagda postojećeg i vavjek živećeg Boga i obraća se k bezosjećajnim i nikada ne živjevšim idolima, to radi posramljenja tvog, i da bi svojim vlastitim iskustvom saznao da je Bog naš svemoguć, neka se lice tvoje posuvrati na tijelu tvom i sa svoga mjesta okrene na suprotnu stranu!

Kada svetitelji to izrekoše, odmah se Karinu izmijeni lice i šija mu se posuvrati, te mu se lice obrete na plećima i on ne mogaše okrenuti vrat svoj, niti mu ko mogaše pomoći. I tako sjeđaše Karin na prestolu sa posuvraćenim vratom i licem. Međutim narod, posmatrajući to, gromoglasno vikaše: Velik je Bog hrišćanski i nema drugog Boga osim Njega!

U to vrijeme mnogi povjerovaše u Hrista, i moljahu svete ljekare da iscijele cara. A i sam car moljaše ih, govoreći im: Sada vaistinu znam, da ste vi sluge Boga istinoga. Stoga vas molim, kao što iscijeliste mnoge, iscijelite i mene, da bih i ja vjerovao, da nema drugog Boga osim vami propovedanoga, koji je stvorio nebo i zemlju. – Svetitelji mu rekoše na to: Ako saznaješ Boga koji ti je darovao život i carstvo, i povjeruješ u Njega svim srcem svojim, onda će te On iscijeliti. – Car na to reče gromkim glasom: Vjerujem u Tebe, Gospode Isuse Hriste, istiniti Bože, pomiluj me i ne pomeni moje dosadašnje neznanje!

Dok car govoraše ovo, vrat se njegov ispravi, lice mu se povrati na svoje mjesto kao što je i spočetka bilo, i on, ustavši sa svoga mjesta, podiže oči svoje i ruke k nebu, i zajedno sa cijelim narodom uznese blagodarnost Bogu, govoreći: Blagosloven si Hriste, istiniti Bože, koji si me preko ovih svetih slugu Tvojih izveo iz tame na svjetlost. – I tako iscijelivši se, car odade dostojno poštovanje Svetim ljekarima Kozmi i Damjanu, i otpusti ih s mirom.

Izišavši iz Rima, sveta braća se uputiše u svoje selo. A žitelji njihovoga sela i okoline, čuvši sve šta svetitelji učiniše u Rimu, iziđoše u susret ugodnicima Božjim i dočekaše ih s radošću, veseleći se i slaveći Gospoda Hrista. Svetitelji pak, po običaju svome, opet prohođahu okolne gradove i sela, isceljujući neduge i svetom vjerom prosvećujući sve, pa se ponovo vraćahu u svoje selo. A zavidljivi đavo, pošto ne mogade prvim lukavstvom svojim da naškodi svetim ljekarima i ukloni ih sa zemlje živih, izmisli drugo sredstvo. U kraju tom bijaše jedan veoma čuven ljekar, kod koga se spočetka učiše ljekarskoj vještini i ovi Sveti, Kozma i Damjan. Ne podnoseći slavu ugodnika Božjih, neprijatelj roda ljudskog podstače ovog čuvenog ljekara na zavist prema svetiteljima. On dakle laskavo prizva k sebi svetu braću, i pod izgovorom da beru ljekovite trave izvede ih u planinu, a u srcu svom imađaše Kajinovu misao. Pošto ih zavede daleko, on udesi tako da svaki odvojeno skuplja trave. Zatim, napavši najprije na jednoga, ubi ga kamenjem; a potom na isti način pogubi i drugog. Poslije toga tijela njihova on sakri kraj tamošnjeg potoka.

Tako sveti stradalci Hristovi, besplatni ljekari Kozma i Damjan, okončaše život svoj, i udostojiše se mučeničkih vijenaca od Hrista Gospoda Spasitelja našeg, kome sa Ocem i Svetim Duhom čast i slava, sada i uvijek i kroza sve vjekove. Amin.