Prije četrdeset godina svjetlost dana ugledao je film „Ko to tamo pjeva“, a munjevitom brzinom osvojio je srca publike. Ipak, i dalje postoje mnogi zanimljivi detalji koji su vezani za ovo ostvarenje iz svijeta kinematografije, a koji su gledaocima ostali nepoznati.

Naime, pošto su imali male budžete za snimanje filma, glumci su morali svakog dana da po nekoliko sati putuju na set, jer nije bilo dovoljno novca za smještaj na lokaciji gdje se snimalo. Svakog dana okupljali su se ispred Crkve Svetog Marka odakle su odlazili u Deliblatsku pesčaru, gdje je snimljen veći dio filma.

Takođe, svi koji se pojavljuju u filmu, a tumače ljude sa sela, zapravo su naturščici. Čovjek koji viče čuvenu repliku „Decooo“ je zapravo limar iz sela u kom su snimali, piše Blic.

U završnim scenama, kada putnici optuže muzičare da su Aleksi Simiću (koga je tumačio Milivoj Tomić) ukrali novčanik, pa svi krenu da ih biju, Slobodan Šijan je tražio krupan plan. To će reći da je Danilo Bata Stojković zaista morao da ošamari malog glumca.

Udario mu je toliko jaku šamarčinu da je Nenadu Kostiću “zazvonilo” u ušima, a na oči odmah udarile suze. Pobjegao je iz autobusa čak do Pančeva. Tamo se negdje sakrio, a ekipa ga je cijeli dan tražila. Kada su ga konačno našli, uz preklinjanje da se vrati da završe film, Bata mu je donio najveću bombonjeru koja je mogla da se kupi, i čvrsto obećao da više neće da ga bije.

Kada je reditelj birao glumačku postavu, uloga Miška, kog tumači Aleksandar Berček, bila je prvo ponuđena Bogdanu Dikliću, ali on zbog predstava u pozorištu nije mogao da je prihvati. Dok je uloga koju tumači Dragan Nikolić, uloga šlager pjevača, bila prvo ponuđena Ljubiši Samardžiću koji je iz nepoznatog razloga odbio.

Veliki broj legendarnih glumaca jugoslovenske kinematografije glumi u ovom filmu, kao što su: Boro Stjepanović, Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Neda Arnerić, Slavko Štimac, Pavle Vuisići mnogi drugi.

Na premijeri filma scenarista Dušan Kovačević je rekao:

“Ovaj film je inspirisan istinitim događajem jer je zaista istorijska činjenica da je taj autobus dolazio tog dana i da su njegovi putnici bili sličnih sudbina, odlučni da stignu u Beograd”, izjavio je Kovačević prije četrdeset godina.

Reditelj Slobodan Šijan je imao veliki strah kako će se na setu snaći mladi glumac koji je tumačio lik sina Pavla Vuisića, Miška Krstića.

“Aleksandar Berček je u to vrijeme bio mladi glumac u usponu koji je, recimo, prije toga uradio odličnu ulogu u filmu “Kvar” Miše Radivojevića. Htio sam ga za ulogu sina, to jest šofera, ali sam zamislio da ga ošišam do glave da bi taj njegov šarmantni, osvajajući osmjeh djelovao pomalo idiotski na način koji nama za film treba. Razgovarao sam s Mišom Radivojevićem da mi pomogne da ga ubjedimo… Sumnjao sam da li će uopšte pristati da igra jer on tu ima jako malo teksta, a tek šišanje… Međutim, prihvatio je, pristao”, izjavio je Slobodan i dodao:

“Bez problema. Sjajna je saradnja bila, a izvanredno je uradio ulogu. Radili smo po osjećaju. U početku mi je davao neke varijante da izaberem, i onda sam ja nešto odabrao, a on je potom to dalje razrađivao”.

Šijan je prije nekoliko godina upitan i da li je znao da Dragan Nikolić ne zna da pjeva.

“Jesam, naravno. On me provalio, odmah me pitao: “Je l’ ti hoćeš ono kao kod Žike što sam falširao?”. Rekoh – da! To je bila ideja da je on šlager pjevač, a da ne zna da pjeva, ali se hvali, i da je svima jasno da ne zna da pjeva osim njemu. To je i mini-omaž Žiki i Draganovoj ulozi Džimija Barke u filmu “Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića”, rekao je reditelj.

Sa druge strane, u to vrijeme mnogi glumci su se plašili da igraju sa Pavlom Vuisićem jer je bio veoma nepredvidljiv u svojim reakcijama.

“Ja sam to tako vidio mada se smatra da je u “Ko to tamo pjeva” glavna uloga grupna, tj. svi iz autobusa. A svi su me plašili za Paju; te on je težak, te ovakav je, onakav je… Međutim, nikakvih problema nisam imao. Naprotiv! Uvijek među prvima na snimanju, spreman, zna tekst… Na kraju snimanja doživio sam od njega jedan jako lijep gest kakav je on činio prema svim rediteljima debitantima. Poklonio mi je jednu minijaturnu drvenu klapu, to je njemu neki stolar pravio, na kojoj piše: “Šijanu za prvi bijoskopdžijski film, Paja Vuisić”. Meni je ta saradnja ostala u najljepšem sjećanju”.

“Ko to tamo pjeva je film rađen u divnoj atmosferi kojoj je najviše doprinio i Dragan Nikolić. Ja njega nisam poznavao, ali sam ga jako cijenio kao glumca. I kad je prihvatio ulogu, a učinio je to u posljednjem trenutku, to je bilo fenomenalno i za taj lik i za cijeli film i za atmosferu. Zaista je bio dobri duh tog filma na samom snimanju”, ispričao je Šijan.

Najveću misteriju predstavlja lik stare žene koja sjedi na kraju autobusa. Postoje velike nesuglasice u vezi sa tim da li je njeno prisustvo spontano ili simbolično trebalo da predstavi tragičan ishod koji se dešava na kraju filma. Kao što su gledoci imali prilike da vide, ona je tek sporadično prisutna, nije dio radnje, a u autobusu je još od prije prve stanice.

Ipak, u jednom razgovoru sa studentima Fakulteta dramskih umjetnosti, reditelj Slobodan Šijan je indirektno odbacio ove tvrdnje, objašnjavajući da je želio da scena sadrži lika kome ne mora naročito da se posveti (kao svim ostalim likovima), te je njeno sporadično “odsustvo” pripisao lošem osvjetljenju. Tada je reditelj istakao da je za ovu “ulogu” angažovana obična starica Đenadija Rogić koje je godinama prije toga bila statista u brojnim filmovima.