Zvuk škripanja cipela prekida sablasnu tišinu u uskom hodniku. Put do kontrolne sobe reaktora broj 4 u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani Černobilj prekriven je debelim, požutelim gumenim prostirkama.

“Od sada sve mora biti brzo.”

Stanislav, oficir nuklearne elektrane, odlučnim trzajem otvara debela čelična vrata i ulazi u kontrolnu sobu četiri. Najveća nuklearna katastrofa u ljudskoj istoriji započela je ovdje prije 35 godina. Stanislavljev pogled pada na praznu utičnicu u kojoj je nekada bio smješten prekidač.

“Sve je počelo ovdje”.

Dvadeset šestog aprila 1986. godine u 1.23 sovjetski nuklearni tehničar Aleksandar Akimov upravljao je prekidačem AZ-5 u Bloku 4, suprotno svom izričitom mišljenju, prema kojem je trebalo hitno isključiti čitav reaktor. Akimov se dugo protivio testiranju sistema hitnog napajanja u vanrednim situacijama, ali mu njegov nadređeni Anatolij Djatlov nije ostavio izbor. Na kraju, pogrešne ljudske odluke, kršenje bezbjednosnih propisa i odavno poznati inženjerski nedostaci nuklearnog reaktora tipa RMBK izazvali su nekontrolisano povećanje proizvodnje i na kraju eksploziju reaktora 4. Nakon Akimovljevog pritiska na prekidač svijet više nije bio isti.

Za većinu ljudi Černobilj je i dalje sinonim za kolektivnu noćnu moru cijele generacije. Eksplozija reaktora u Bloku 4 usmrtila je 30 ljudi, uključujući Aleksandra Akimova, što je direktna posledica opekotina ili akutne radijacijske bolesti. Prema studiji Ujedinjenih nacija, najmanje 4.000 drugih žrtava umrlo je uslijed neposrednih posledica curenja iz reaktora; broj neprijavljenih slučajeva mogao bi biti višestruko veći.

Evakuisano je stotine hiljada ljudi; čitava sela su sravnjena buldožerima i zatrpana zbog dramatičnog izlaganja zračenju. Pripjat, nekada vodeći po važnosti “atomski” grad i dom za gotovo 50.000 ljudi, potpuno je evakuisan po podne 27. aprila.

U napuštenom selu Kupuvate živi Hana Zavorotnja u skromnoj drvenoj kući. Hana ima 87 godina i ponosna je što može da se brine o sebi. Povrtnjak iza kuće obezbjeđuje ono najosnovnije, a vodom se snabdijeva iz bunara. Između 1987. i 1988. godine nekoliko stotina ljudi odlučilo je, protiv volje države, da se vrati u svoja rodna sela. Vratili su se i Hana, njen suprug i njene sestre. Prvo su pronašli svoju kuću opljačkanu i oronulu, ali su mogli da počnu ispočetka negdje u selu. Ubrzo su povratnici zvanično tolerisani i decenijama su se podjednako opirali radijaciji i usamljenosti.