Jovana Vranješ ima samo 11 godina ali je preživjela više tragedija nego neki za cio život. Ostala je bez brata, bake, strica i na kraju bez oca i majke, sama na svijetu, sve dok je nije usvojio bračni par Marić.

Brankica i Slobodan Marić iz Bardače kod Srpca u Republici Srpskoj rijetki su plemeniti ljudi. Kažu da je Jovana unijela svjetlost i ljubav u njihovu kuću i omogućila potpuni smisao porodičnog života.

Jovani je teško da priča o prošlosti. Samo kaže da su tragedije i smrt, u njenoj porodici često kucali na vrata, sve dok nisu odnijele njene najmilije, i to redom, baš sve.

Prvo je umro Jovanin trgodišnji brat, potom baka Dosta pa stric Đurađ, kojeg je takođe mnogo voljela. Njena majka Nada umrla je 2014. u 43. godini a onda je u martu 2020. u 54. godini otišao i Jovanin otac Milorad, Slobodanov ratni drug i prijatelj iz najtežih dana. Poslije očeve smrti Jovana, rođena 27. avgusta 2010. godine, podsjećaju njeni usvojitelji, kratkotrajno utočište pronašla je u Kosijerovu, u najbližem komšiluku. Centar za socijalni rad iz Laktaša tražio je mogućnost njenog privremenog zbrinjavanja u domu za djecu bez roditelja. U tome su ih preduhitrili Marići.

“Moja supruga i ja, sa kojom nemam djece, dogovorili smo se da pomognemo Jovani jer smo se, poslije svih tih tragedija, osjećali skrhano, slomljeno… Jovanu smo zavoljeli još dok su njeni roditelji bili živi. Milorad, moj ratni drug iz 16. krajiške brigade, djevojčicu je često dovodio kod nas, da je pričuvamo, dok je on radio na dnevnicu u selu”, veoma emotivno, ispričao je Slobodan za Srpskainfo.

Zbog svega što je Jovanu zadesilo, kaže Slobodanova supruga Brankica, odlučili su da je usvoje, da se bore za nju, bez obzira na zakonske komplikacije.

“Plakali smo, misleći na nju prvih dana, sve dok nije došla kod nas. Socijalna služba nam je predlagala hraniteljstvo uz naknadu ali mi smo to odbili. Nismo htjeli nikakvu naknadu nego da Jovani samostalno pomognemo, da ona, poslije velikih porodičnih tragedija i trauma, sa nama uplovi u bolje, u srećnije djetinjstvo”.

Njen suprug na to dodaje:

“Tokom višemjesečnih procedura, stekli smo status djelimičnog usvojitelja, jer potpuno nije zakonski moguće zbog njenih godina, zbog životne dobi, ali je u svakom smislu smatramo svojom ćerkom a ona nas svojim roditeljima. Od januara ove godine Jovana je, u pravnom smislu, naša a mi smo mala i veoma srećna porodica”.

Morali smo da joj pomognemo

Na ovaj korak odlučili su se, nekoliko dana nakon što je prošle godine preminuo Jovanin otac Milorad, sa kojim je živjela poslednjih šest godina.

“Na ovu krhku djevojčicu, posebno majčinom a potom očevom smrću, srušio se sav njen, djetinji svijet. Vidjevši to, Brankica i ja bili smo skrhani bolom, dramom Jovanine porodice, i zato smo htjeli da joj svim srcem pomognemo, da je prihvatimo u svoju kuću, ohrabrimo, školujemo, usmjerimo da pronađe svoj životni put i svoju srećnu zvijezdu”, ispričao je za Srpskainfo Slobodan, penzionisani policajac velikog srca.

Kaže da žive skromno, da njegova supruga Brankica radi u drvnoj industriji u Srpcu ali da imaju dovoljno za sebe i za Jovanu. Njenim dolaskom, napominju, sve se promijenilo, postalo bolje i smislenije. Opremili su i sobu za nju, sa mnogo igračaka. Tu provodi mnogo vremena, uči, priprema se za školu. Na zidu su i fotografije sa roditeljima i usvojiteljima, a pored radnog stola, uvijek pri ruci i na pogledu je veliki plišani medo kojeg je kupio njen otac Milorad.

“Ona je vesela, trčkara uvijek negdje i svima se javlja. Kada je vidimo nasmijanu, i mi se osjećamo dobro. Tada nam je najljepše jer postajemo svjesni da činimo dobro djelo”, kažu Brankica i Slobodan dok ih Jovana, priljubljena uz oboje, pažljivo sluša i odobrava.

“Kao da sam djetinjstvo počela iznova”

Kada je živjela kod komšinice, otvara Jovana vrata svog tužnog djetinjstva i rijetkih, lijepih trenutaka, Marići su došli po nju.

“Bila sam veoma srećna zbog toga. Sjećam se da sam ih nestrpljivo čekala. Željela sam da idem sa njima i da kod njih živim. Oni su moji drugi roditelji koje mnogo volim. I taj dolazak u Bardaču, za mene je bio lijep, prvi put dobila sam svoju sobu, nekako mi je sve krenulo iz početka, kao da djetinjstvo počinjem iznova, eto, tako se osjećam”, iskreno, djetinje toplo a istovremeno mudro i pametno, kako da je mnogo starija, zaključuje Jovan Vranješ, okružena pažnjom, ljubavlju i toplinom.

Brankicu oslovaljava mamom a Slobodana tatom.

“Najsrećnija sam kada ih poslije ustajanja ujutro, vidim… To mi je dovoljno za početak dana. Oni su veoma dobri, stalno su sa mnom, lijepo se ponašaju prema meni. Volim sve raditi, pomažem hraniti stoku. Sakupljala sam lješnik i orahe, a tata i ja jabuke i grožđe”, povjerila se mala Jovana, djevojčica tužne životne sudbine koja je poslije prvih deset godina života obilježenih tragedijama najmilijih, zakoračila i bolji i ljepši svijet. Sada mašta da završi školu, da izuči za fizioterapeuta i da se zaposli. Tada će, kaže, uzvratiti Brankici i Slobodanu, za svu dobrotu koju čine prema njoj.