Priroda teži ravnoteži. Ova izreka i prirodni zakon su potvrđeni više puta svugdje u svijetu, pa tako i u rudarskom gradu Pljevljima. Nekadašnji otvoreni basen Rudnika uglja Pljevlja u mjestu Borovica, ostavljen je prirodi da učini svoje nakon eksploatacije lignita. Ljudski zakoni su predvidjeli obavezu da se izvrši rekultivacija i vraćanje u nekadašnje približno prirodno stanje. Ljudi napravili zakon, ljudi i zaobišli zakon. Na sreću, tu je priroda i njene zakonitosti, koja svoju ulogu ne zaboravlja.

Tako je nekako nastalo i Borovičko jezero.

Borovičko jezero je nastalo nakon završetka iskopavanja uglja u borovičkom basenu, prije nekih 15 godina. Površina jezera je oko 22 hektara, a dubine je od jedan metar pa ide čak do oko 40 metara. U jezeru se ulivaju dva potoka Ljućanik i Smrdan, a ima i dosta podzemnih izvora sa kvalitetnom vodom. Iz jezera, voda se odliva u rijeku Vezišnicu koja pri izlasku posjeduje ogromnu snagu. Površina oko jezera je nekultivisana i talasasta, obrasla trskom u priobalnom pojasu. Posmatrajući ovu destinaciju sa ribolovačkog aspekta, jezero se koristi za svakodnevni ribolov, jer je veoma bogato ribom, ali služi i za druge aktivnosti i rekreaciju na vodi. Ovaj prostor ima ogroman kapacitet da u budućnosti bude veliko izletište Pljevljaka, kao i stjecište za okupljanje većeg broja sportskih ribolovaca.

Zanimljivo je da su u ovom jezeru lovljene krupne potočare. Jednu takvu je ulovio poznati pljevaljski ribolovac Dejan Milanović, prije nekih pet-šest godina, koja je težila tačno 9,00 kg (0,92 cm dužine). On je ovu kapitalnu pastrmku prevario na vještačku ribicu, ručni rad ,,Peco”. Dejan je ovu kapitalku ulovio može se reći osim iskustvom i uz pomoć ribarske sreće jer je pecao na jezeru bez ikakve pretpostavke da u jezeru može uloviti takav kapitalni primjerak. Pretpostavlja se da ove pastrmke dolaze migracijom iz rijeke Vezišnice, a zbog bogatstva hrane i dobrog ambijenta ta rijeka je vremenom postala mala za ove grdosije.

U jezeru sada postoji više ribljih vrsta, a najviše klena, babuške, zatim šarana, grgeča, pastrmke, krkuše, gaovice, nerasta… Neke riblje vrste su indrukovane iz drugih jezera: krap i grgeč iz Skadarskog jezera, šaran divljak i šaran golać iz Bilećkog jezera, babuška iz Zminjičkog jezera sa Njegovuđe. Dok su neke riblje vrste koristeći prirodne okolnosti se nastanile u ovo jezeru, poput klena, gaovice i već pomenute pastrmke, koje su preko potoka koji otiče iz jezera u rijeku Vezišnicu našle put do svog novog staništa.

Priroda čini svoje. Ptice selice svake godine posjećuju ovo jezero. Kroz ptičiji izmet su donešeni i nastanjeni novi stanovnici jezera, školjke, koje su preplavile priobalni pojas ove akumulacije. Ova školjka je izvrsna za ishranu šarana, koji brzo rastu i napreduju u ovom jezeru. Bijela riba se namnožila u velikom broju, pošto za sada nemaju ozbiljnijeg predatora, izuzev poneke pastmke i vidre. Možda bi ovom jezeru falio neki ,,dežurni policajac”, poput štuke ili smuđa, kako bi uravnotežio populacije određenih invanzivnih vrsta riba poput babuške, klena i grgeča. Naravno, ovo bi trebalo uraditi stručno uz prethodnu analizu i uz pomoć i asistenciju kompetetnih stručnjaka ihtiologa. O tome u budućem periodu treba razmisliti, kako zbog prirodnih zakona i lanca ishrane, tako i zbog povećavanja atraktivnosti ove ribolovne vode i za ljubitelje varaličarenja.

U svakom slučaju, Borovičko jezero predstavlja buduću oazu sportskih ribolovaca, jer je, iako neplanski nastalo, ipak prirodno ispunjeno, vodom i životom. Ovaj novi ekosistem treba sačuvati kao takav i unaprijediti ga, kako bi postao još atraktivniji za sportske ribolovce.

Autori: SB Murino i Vaso Knežević