S obzirom na dugotrajno prisustvo osmanske vlasti, u arhitekturi kuća najizrazitiji je bio uticaj orijentalne gradnje. Domaći graditelji su je prihvatali i prilagođavali mogućnostima i potrebama. Oni su unosili i elemente domaće, profane i ruralne arhitekture. To se naročito ogledalo u načinu zidanja zidova od lomljenog kamena, u izradi drvenih pregrada od gredica, tzv. dizme i krovne konstrukcije. Na njihov stil gradnje uticali su majstori koji su dolazili sa strane, prije svega iz Dubrovnika.

Preplitanja različitih uticaja, makar u fragmentima, davala su izvjesne specifične karakteristike arhitekturi gradskih objekata, javnih i privatnih. “U gradskoj arhitekturi nije bilo bitnih razlika u gradnji između muslimanskih i hrišćanskih kuća. Glavno obilježje ove arhitekture je naglašena horizontala, naročito u nizovima prozora na spratu iznad kojih je jako izražena duboka streha krova blagog ili strmog nagiba, što je bilo uslovljeno klimatskim faktorima. Vertikale su naznačene samo na uglovima, stubovima kao i vitkim dimnjacima… Krečene su izuzetno svijetlim bojama”.

Razlike u rasporedu prostorija u kući postojale su, ali se i u tom segmentu bilo promjena. “Retko je sada naći neku bogatiju muslimansku kuću koja je zadržala onaj svoj stari raspored zgrada: selamluk (odeljenja gde su se nalazili i primali muškarci), i haremluk (odeljenja gde su se nalazile žene), kako se to moglo ranije videti, niti onih visokih zidova između njih. Sve se prepravilo i prepravlja prema stvarnim potrebama”.

Kuće su, skoro po pravilu, imale prizemlje i sprat. U prizemlju se nalazila kuhinja i magaza ili ostava. Nije rijetka pojava bila da se u prizemlju nalaze i prostorije za stanovanje, i to u zimskom periodu, jer se ono gradilo sa debljim, a sprat sa tanjim, lakšim zidovima. Sprat je imao drvenu konstrukciju sa ispunom zidova od drveta ili ćerpiča. Na njega se “dolazilo strmim i natkrivenim vanjskim stepenicama”.

Ljeti se stanovalo u sobama, ali se veći dio vremena živjelo na otvorenom, na divanhanama i u baštama. Unutrašnja organizacija i namještaj, strukturisani su po muslimanskim i evropskim uzorima. Enterijeri kuća zavisili su i od materijalnog položaja porodice. U siromašnim kućama namještaja je bilo malo, a bio je skromne izrade, prije svega prilagođen funkciji i malim prostorijama. U bogatijim kućama namještaj je bio moderniji, kupovao se u velikim gradovima ili naručivao kod domaćih stolara. “U njima je primjenjivan duborez, naročito na tavanicama i vratima za goste”.

Poznat je bio Arso T. Popović koji je zanat učio u Sarajevu kod majstora Nijemca, sa kojim je radio i u Beču. Njegovi radovi: ormani, stolovi, stolice, kredenci imali su umjetničku vrijednost. Odličan stolar bio je Hanefija Coković, poznat i po izradi nanula, obuće od drveta, koju su nosile uglavnom muslimanke, a i hrišćanke. Potreba da se uslovi života učine prijatnim i modernijim, donijeli su značajnu promjenu u uređivanju stambenog prostora: ”Nijedan od upotrebljenih ukrasnih elemenata na kući nije nastao samo iz želje za ukrašavanjem, već su svi, u početku, imali samo konstruktivnu ili funkcionalnu namjenu”. Zidovi i stolarija u kućama većinom su bojeni na različite načine. U bogatim kućama oslikavale su se i tavanice. Taj posao radili su majstori moleri. Osim domaćih, dolazili su i oni sa strane, na poziv. U bogatijim kućama postojala je prostorija koja je služila kao kupatilo. U njoj se nalazila peć na kojoj se zagrijavala voda za kupanje. Voda se sipala u bakarnu posudu sa slavinom koja je stajala okačena na tavanicu pa je izgledom podsjećala na današnji tuš.

Sjedjelo se na sećijama koje su se nalazile poređane ispod prozora, oivičene tvrdim, ukrašenim jastucima. I sećije i podovi bili su prekriveni serdžadama i ćilimima. Sobe su se zagrijavale mangalama u kojima se nalazio žar od drvenog uglja. Često je bila bogato izrezbarena i služila kao ukras. U hrišćanskim kućama prostorije su se zagrijavale tučanim pećima. Tavanica je bila drvena i ukrašavana, sa manje ili više bogatom rezbarijom. Na sredini sobe bio je sto sa stolicama. Garderoba se slagala u sanduke i ormane, obično lijepo izrezbarene. Na njima su se redale jabuke ili dunje, pa se u prostoriji širio prijatan miris.

Broj prostorija u kući zavisio je od socijalno – ekonomskog položaja porodice. Siromašnije porodice imale su dvije ili tri “univerzalne” prostorije: jednu sobu u kojoj su se se obavljale svakodne aktivnosti i sobu u kojoj su ukućani spavali. Bogatiji slojevi imali su kuće sa više prostorija. Oni su bili u mogućnosti da odvoje prostor u kome rade, od onog u kome žive. “Sama porodična kuća imala je četiri sobe i obilovala je posebnim zanimljivostima. U sjećanju je ostala “saračana”, najmanja soba. U njoj je baba sjedila na šiljtetu, dušečiću za sjedenje, pored male tučane peći – furune, kuvala sebi kafu i ispijala je. Sve što joj je bilo potrebno nalazilo se oko te furunice i ona je mogla sa tog šiljteta sve da dohvati… da obavi mnoge poslove, sa što manje kretanja. Sve je to obavljala mirno i bez kidisanja životu”. Bolje stojeće kuće imale su “vizitnu sobu”, za goste. Ona je bila zastrta ćilimima, a krevet je “za ono vrijeme bio moderan, od gvožđa, obojen u zeleno, sa mesinganim ručicama. Zid iznad njega bio je prekriven serdžadom, a po ostalim zidovima visile su ikone i porodične fotografije”.

Ćilimi su bili domaće izrade koja se njegovala vijekovima. Rađeni su u biljnoj i geometrijskoj ornamentici: “Po mom mišljenju, jedino su se u Pljevljima tkali ćilimi i serdžade sa velikim stilizovanim cvijetom tulipana, ruže i slično i okolnom bordurom od biljnih vitica”. Zajedničke prostorije u bogatim kućama bile su najznačajniji dio doma, jer su se tu okupljali članovi porodice i primani gosti. Bila je to najveća prostorija i, budući da je imala javnu funkciju, i najreprezentativnije opremljena. U njoj su se izlagale statusne porodične vrijednosti, skupocjeno posuđe, ikone, svjećnjaci, fotografije. Važnu ulogu imala je i kuhinja u kojoj se odvijao veći dio porodičnog života. Bogate kuće imale su poslugu koja je nabavljala i spremala hranu.Značajna odlika enterijera bila je njegova povezanost sa okolinom.

Sve kuće, i hrišćanske i muslimanske,imale su bašte, avlije koje su bile ograđene.

Kuće, bliže glavnoj ulici, imale su manji prostor za dvorište, jer je u tom pojasu gradnja bila intenzivnija. Svojom ljepotom isticale su se bašte, avlije u Moćevcu i Ševarima. Muslimanske kuće nisu imale prozore u prizemlju, na strani kuće okrenutoj ulici. Kuća je bila otvorena prema avliji, koje su se zvale “muška” i “ženska”. Muška se nalazila na ulazu kao “prva”, a ženska “druga”, iza kuće, kako bi se spriječio neposredni kontakt ženskih članova porodice sa posjetiocima. I kod hrišćana, prostor oko kuće bio je podijeljen.

Tzv. prva avlija, nalazila se na ulazu, do ulice, i bila je popločana kaldrmom. U njoj se nalazio prostor gdje je gajeno cvijeće, žbunje, ukrasi koji su posmatraču reprezentovali kuću. U “drugoj” avliji bila je smještena kuća i pomoćni objekti, kuhinja /mutvak/, ambar, štala. Ovi pomoćni objekti nalazili su se na izvjesnoj udaljenosti od kuće, po mogućnosti, sakriveni od očiju posjetilaca, kao “nečisti” prostor koji je donekle degradirao okućnicu. Gradske porodice su često držale stoku koju su davali čobanima na čuvanje. U “trećoj” avliji, iza kuće, obično se nalazio voćnjak i cvijetnjak. Leje povrća i voća, drveće i cvijeće, obogaćivale su prostor dvorišta. Bio je to prostor za određene aktivnosti, mjesto gdje se moglo osamiti. Bio je čulni prostor, prije svega “mirisni”, naročito u ljetnjem periodu. Bio je i vizuelni prostor čija je “ukrašenost” činila vrijednijom i samu kuću i ukućane. Iako ograđena, dvorišta su se dodirivala, pa su predstavljala i mjesto uspostavljanja i održavanja susjedskih veza. Moglo se “preko plota” razgovarati, dogovarati, ogovarati. To su bile i “akustične” zone iz kojih se “čuo smijeh, plač, a najčešće pjesma, sjetna, ljubavna”…

Iako prostor privatnosti, dvorište, avlija, bilo je instrument komunikacije. Susjedi i posjetioci, porodičnu strukturu uključivali su u realni, svakodnevni život čime je on postajao prostor susretanja privatnog i javnog. On je bio i prostor gdje se čovjek, živeći u gradu, osjećao dijelom prirode i sela, što je bila još jedna njegova ambivalentna karakteristika. Gajenje povrća i voća ovom prostoru davalo je ekonomsku funkciju, ali je ona bila u drugom planu. Više pažnje poklanjalo se cvijeću, odnosno njegovoj ukrasnoj namjeni: “U avlijama se gajio kult cvijeća, mirisali su jorgovani, ruže, karanfili, kadife, bejturan i zajedno sa žuborom česama i šedrvana davao poseban osjećaj svakom čovjeku. Bašte su bile pune zdravih šljiva, oraha, dobrih krušaka, jabuka, trešanja i svakojakog povrća”. Ovi dijelovi “kuće” imali su još jednu dimenziju – posmatrani su kao ženski prostor, mjesto u kome se djevojke i žene sastaju, rade i provode dio slobodnog vremena u zabavi. Za njega se vežu sentimentalna sjećanja vezana za ljubav i romantiku.

Ljiljana Bajčetić,

Kultura svakodnevice Pljevalja tridesetih godina XX vijeka, Pljevlja 2018, 161-16