Prijepoljac Alija Ičelić bio je jedan od prvih sajdžija koji je u Pljevljima otvorio radnju za popravku satova.
Zanat je izučio kod majstora Mika Stanišića u Prijepolju, koji je
navodno od njega tražio da nakon obuke ne otvara svoju radnju u tom
gradu, kako mu ne bi pravio konkurenciju. Bio je to usmeni dogovor,
zasnovan na kodeksima esnafskog morala i Alija ga je ispoštovao do
kraja. Preselio se u u susjedna Pljevlja 1912. godine, kada mu je bilo
osamnaest godina. Nedugo zatim, otvorio je radnju u Tijesnoj čaršiji.
Bila je besprekorno čista i puna raznih satova – zidnih, ručnih, velikih
i malih.
Godinama je održavao i časovnik na sahat-kuli Husein-pašine džamije.
Osim kao dobar sajdžija, Alija je bio još poznatiji kao harmonikaš.
U knjizi Pljevaljski urbani humor, etnolog-antropolog dr Branko
Banović zapisao je da je Alija u Pljevljima bio poznatiji pod nadimkom
Klepeša, koji je dobio vjerovatno po harmonici koju je počeo da svira
još kao dijete.
“U Pljevlja je donio i svoju harmoniku Hohnericu. Uz harmoniku, Alija
je proveo čitav život. Ta harmonika je postala sastavni dio njegovog
bića, njegova potreba, čežnja i pratilja sa kojom je bio široko
prepoznatljiv. Alija je imao tri kćerke, od kojih su dvije izučile
sajdžijski zanat… Nijedno veselje u Pljevljima se nije moglo
zamisliti, a da Alija nije svirao na svojoj Hohnerici”, zapisao je
Banović u knjizi.
Kada se zaratilo 1914. godine, Alija je harmonikom ispraćao pljevaljske dobrovoljce.
“Među prvim mladićima dobrovoljcima bio je Miloš Tošić, koji je u
ratu postao jedan od 1300 kaplara, a poslije rata je bio u diplomatskoj
službi u Njujorku i bio je lični prijatelj Nikole Tesle, ambasador u
Italiji i Turskoj, ministar inostranih poslova. Sa pjesmom i svirkom
Miloša, budućeg heroja i diplomatu, do brda Trlice ispratili su Alija
Klepeša i Miloševa majka Ana. Kada su došli na vrh brda, odakle je pucao
pogled na Pljevlja, Miloševa majka Ana je zaustavila Alijinu svirku i
pjesmu: ‘Sine, ja sa tobom i sa pjesmom i svirkom dovde, a odavde ćeš ti
sam uz pomoć Boga poći po slobodu’”, zapisao je Banović.
Pljevaljska svadba je bila nezamisliva bez Alijine svirke.
Ostao je upamćen i po šeretskim komentarima Pljevljakinjama koje su se udavale.
“Bio je član muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret, a
pjesmom i svirkom ispratio je i vojnike 48. pješadijskog ‘Gvozdenog
puka’ u aprilski rat 1941. godine. Poslije rata Alija je bio član
kulturno-umetničkog društva Volođa i dugo vremena jedini harmonikaš u
društvu. Nažalost, u nekoliko navrata ljudi nisu imali razumijevanja za
prefinjenu dušu Alije Klepeše i za njegovu vezanost za svoju harmoniku.
Tako mu je jedan obijesni svat izgazio i polomio harmoniku, a Aliju
udario više puta. Poslije toga incidenta Alija je poslao harmoniku na
servis u Sarajevo i poslije servisa opet počeo da svira… Tako je bilo
sve do u poznu starost. Alija je polako stario i nije imao snage da nosi
harmoniku. Kada se zamori, on bi je ostavio u neku od poznatih kuća.
Kada se odmori poslao bi nekoga od dječaka da mu donese harmoniku.
Jednom je umoran ostavio harmoniku kod neke porodice i to je bio
poslednji put da je vidio svoju harmoniku. Kada je jedan od dječaka
došao po harmoniku, dobio je hladan i drzak odgovor da Alija nije
ostavio harmoniku kod njih. Tu veliku nepravdu Alija je teško podnio i
mnogo je patio bez harmonike”, zapisao je Banović po kazivanju
publiciste Vojkana Bojovića. Umjesto u harmonici, Alija je utjehu našao u
radio-aparatu na kome, je tražeći stanice, sasvim slučajno prepoznao
tonove “Hohnerice”.
Od tada je Alija stalno slušao radio Temišvar i njegovu najavu muzike. Pljevaljski sajdžija i harmonikaš je preminuo 1974.godine.
Pročitajte još