Kamerunski internacionalac Alfons Denis Sopo je jedan od stranaca sa najdužim stažom u Telekom Prvoj crnogorskoj fudbalskoj ligi. Četiri godine je nosio dres pljevaljskog Rudara, a sada već drugu sezonu brani boje Zete. Ne radi se, međutim, o „običnom” fudbaleru, „prototipu” kakvi su aktuelni u današnjem fudbalu.

Ovaj 35-godišnji momak iz Jaundea je vrlo zanimljiva, živopisna ličnost, pravi poligolota i intelektualac, sa interesovanjima i vještinama a koje sežu van fudbalskog pravougaonika.

Sopo je, naime, uspio da za kratko vrijeme ovlada našim jezikom, čime je značajno olakšao komunikaciju sa saigračima, stručnim štabom, ali i svima u Crnoj Gori, a vjeruje da će po završetku igračke karijere moći da se posveti svojoj drugoj ljubavi – zgradama, građevinama uopšte, o čemu je učio na studijama u Ukrajini i Francuskoj.

Alfons Sopo – fudbaler, ali i diplomirani građevinski inženjer.

– Fudbal je, naravno, moja prva ljubav, ali da se bavim samo fudbalom – nije bila opcija. Majka mi je uvijek govorila da moram da imam alternativu – šta, na primjer, ako slomim nogu? To mi je uvijek bilo na umu i trudio sam se da uz fudbal „guram“ i studije – priča Sopo u razgovoru za „Fer igru”, magazin Sindikata profesionalnih fudbalera Crne Gore (SPFCG).

Rođen u Kamerunu, živio u Francuskoj, a igrao fudbal u Ukrajini (Niva Vinica), Moldaviji (Nitru, Kostuleni, Dačja), sada i u Crnoj Gori – Sopo je pravi fudbalski „globtroter”. Studije je počeo u Francuskoj, nastavio i završio u Ukrajini – uporedo iz profesionalni fudbal.

– Nije bilo lako, ali za sve je najvažnija volja. Dešavale su se situacije da istovremeno imam trening i neki praktičan rad na fakultetu, a to je zaista teško objasniti – treneru da moram na fakultet, ili profesoru da moram na trening. Ali, uvijek sam nalazio način – priča Sopo.

Njegova druga ljubav je građevina…

– Kada arhitekta nacrta kako treba da izgleda, na primjer, neka zgrada, onda ja izlazim na „teren“ – i koordiniram radove. Volim zgrade, komplikovane „građevine“, sve što ima veze sa fizikom, matematikom, računicom. Mnogo je to različitih stvari i to je ono što volim i čime ću se, nadam se, baviti kada završim fudbalsku karijeru – ističe Sopo.

Slično je, kako kaže, i sa jezicima – najvažnija je volja.

– Talenat je važan, ali nije presudan. Igrajući u Ukrajini brzo sam naučio njihov jezik, ukrajinski koji je sličan ruskom, a u Moldaviji nisam morao da učim jezik, koji je sličan rumunskom – jer, mnogi pričaju ruski – kaže Sopo.

Čudni fudbalski putevi tako su ga, jula 2015, doveli u Crnu Goru. Da bi se to ostvarilo, morao je da obuče dres moldavske Dačje, sretne se sa crnogorskim igračima i trenerima.

– U Dačji sam igrao sa Krkotićem i Golobovićem, a trener nam je bio Dejan Vukićević. Ipak, mene je preporučio Žarko Lučić, trener golmana. Tako sam stigao u Pljevlja.

Četiri godine je Sopo nosio dres Rudara, odigrao preko 100 utakmica u CFL.

– Lijepo mi je bilo u Pljevljima, lijepo mi je u Crnoj Gori uopšte, nikada nisam imao neki problem. Volim da se družim s ljudima, komunikativan sam, i mislim da mi to pomaže da se lakše prilagodim kada negdje dođem.

O Crnoj Gori, kako ističe, nije znao previše.

– Znao sam, naravno, za Crnu Goru, za Jugoslaviju koja se raspala, za državu koja se zvala Srbija i Crna Gora. Čuo sam i za Balkan. Ali, neke detaljne informacije nisam imao.

Kaže da je crnogorski fudbal sve ozbiljniji.

– Možda nedostaje malo onog vrhunskog kvaliteta, ali to je i normalno. Infrastruktura je sve bolja, barem otkada sam ja tu, liga je sve ozbiljnija.

Sopo je stigao u Crnu Goru kao defanzivni vezni, sada je uglavnom štoper.

– Ne sjećam se koji je to bio meč dok sam bio u Rudaru, trener Edis Mulalić me je vratio na mjesto centralnog defanzivca, od tada sam sve više i više u odbrani. Igrao sam i desnog beka, uglavnom igram sve što treneri od mene traže.

A Sopo, s obzirom na pozne igračke godine (35), razmišlja šta nakon karijere, ali za sada ne razmišlja da bude trener.

– I za to su potrebne škole, treba dosta vremena.

Nadam se trofeju sa Zetom, zajedno možemo do uspjeha

Alfons Sopo već drugu sezonu nosi dres Zete. San mu je, kako kaže, da na Trešnjici osvoji trofej, a ove sezone prilika je u Kupu.

– Stigli smo do polufinala, tri utakmice su do pehara. Neće biti lako, vidjećemo kakav će biti žrijeb, rivali su takođe jaki, imaju svoje ciljeve i planove. Ali, želimo sa se odmjerimo i da pokušamo da ispišemo istoriju, jer Zeta još nema trofej u Kupu. Naš prioritetni cilj je, naravno, da izađemo na evropsku scenu.

Zeta je prvi dio sezone završila na petom mjestu, sa dva boda manje od četvrtoplasirane Podgorice, pet manje od trećeplasirane Sutjeske.

Sopo je u prvom dijelu sezone odigrao devet utakmica – tačno 900 minuta, a Zetu je na polusezoni preuzeo novi trener, Ratko Dostanić.

– Svaki novi trener donosi neke nove ideje i novu filozofiju, na nama igračima je da se što prije naviknemo. Imamo pravu grupi igrača, atmosfera je sjajna, krasi nas veliko zajedništvo. I samo tako – svi zajedno, možemo do velikog uspjeha – zaključuje Sopo.