Crnogorski muzičar Zoran Kalezić koji je pobijedio opaku bolest, za TVCG govori o svom životu u Bjelopavlićima i odnosu ljudi prema njemu kao umjetniku. Kaže da, iako je imao priliku da živi u Americi i u Beogradu, gdje su mnogi naši umjetnici gradili karijeru, izabrao da pjeva i osvaja ljubav svog naroda. Ipak, za njega važi jedna istina, ako si u Crnoj Gori veliki moraš biti sirotinja.

Kalezić kaže da se tri dana nakon što je dobio američki pasoš treći dan došao u Bjelopavliće.

“Bog me nagradio, sklon sam da vjerujem da ljudi nijesu tako velikodušni, ovdje sam najmanje nagrađivan, ali me narod osmjehom nagradi. Kada pokaže baka unučetu da je to Zoran Kalezić, pa se nasmiju, pa taj osmjeh u bolnici, samoposluzi, to sam htio da imam. Šta će meni da me vole po Los Anđelesu i da me vole po Finskoj i Švedskoj kad me ne vole oni odakle sam. Živio sam i radio da me tako vole i to je moja sreća”, kaže Kalezić.

Kaže da je ranije njegov kraj bilo mjesto lhjudi toplog srca, ali mu je žao što ne liči na Jastreb koji je nekada bio.

“Nekad kažem što ne ostadoh daleko da se sjećam mog kraja kakav je nekad bio”, kaže Kalezić.

Pjesma “Šta će meni vino” posvećena je njegovoj voljenoj Ireni sa kojom živi.  

Prisjetio se stihova Vita Nikolića, Lesa Ivanovića, koje je ispjevao. Pomenuo je i Dragana Radulovića, kao pjesnika, za koje smatra da nijesu dovoljno nagrađeni za života i da su nepravedno zapostavljeni.

„Ako si u Crnoj Gori veliki moraš biti sirotinja, jer ti ljudi nijesu racionalni, oni samo razmišljaju o toplini svojoj, ljubavi, o pisanju. Odlučio sam da iz Crne Gore iznesem ono najtoplije, neka čuju šta sve mi imamo. Srećan sam ako sam nekoga podsjetio da su ti ljudi živjeli pod istim nebom kao ja“, kaže Kalezić.