Nikšićanin Željko Milović u nogama ima hiljade pretrčanih kilometara, ali ne namjerava da skoro odustane.

Iako u petoj deceniji, počinje sa pripremama kako bi u novembru, kako kaže, “provjerio sebe”, ali i promovisao ljepote Crne Gore.

“Riješio sam da trčeći obiđem Crnu Goru. Koliko znam, to još niko nije uradio. Želim da provjerim sebe, koliko sam spreman, kao i da uradim nešto za našu državu, jer očekujem da ću ovim maratonom na pravi način promovisati ljepote Crne Gore. Biće to dosta naporna reklama”, uz osmijeh kaže Milović za “Vijesti”.

Priča da je do sada istrčao 97 maratona i da će mu novembarski biti posebno drag.

“Dok nijesam počeo da trčim brdski maraton nijesam ni znao kakve sve prirodne ljepote imamo koje, nažalost, ne cijenimo dovoljno. Nadam se da ću ovim ultramaratonom uspjeti da promovišem Crnu Goru na najbolji mogući način. Potrudiću se da nađem sponzore, a vjerujem da će biti i onih koji će se sami javiti. Dio novca koji prikupim poklonio bih djeci iz doma ‘Mladost’ iz Bijele”.

Milović je član Atletskog kluba “Nikšić” i u njegovim vitrinama nalazi se više od 30 pehara, 200 medalja, pregršt diploma. Tu je i titula “najizdržljivijeg Crnogorca”. Osvajao je maratone i ultramaratone po Crnoj Gori, Rusiji, ali i po drugim zemljama Evrope. Došao je red, kako kaže, da trčeći obiđe Crnu Goru.

“Krenuo bih iz Nikšića, preko Grahova, Risna, Kotora, Tivta, Budve, Cetinja do Podgorice, a onda Kolašin, Bijelo Polje, Pljevlja, Žabljak, Šavnik i Nikšić. Očekujem da će mi najteža dionica biti od Podgorice ka Kolašinu. Vjerujem da bih oko 500 kilometara mogao pretrčati za 10 do 12 dana”.

Milović priča da je prvi maraton istrčao prije 24 godine, a novembarski će biti drugi po kilometraži.
Kaže da rekord drži maraton iz 2002. godine, kada je trčao od Moskve do Sudana, do koga nije uspio da stigne.

“Trka mira”, kako je nazvan pomenuti maraton, bila je duga 15.000 kilometara, ali su takmičari poslije pretrčanih 9.000 morali da se vrate jer su u Sudanu bili ratni sukobi, pa nijesu mogli da im obezbijede slobodan prolaz, kaže on.

Ističe da trku pamti i po tome što je trčao na plus 50 stepeni i što je za jedan dan popio 18 litara vode.

Zato je na Lenjingradskom maratonu, na kome je učestvovao deset puta, trčao na temperaturi od 24 stepena ispod nule.

U Moskvi je radio od 1991. do 2009. godine i tamo je nastupao za atletski klub “Moskva”, dok je na međunarodnim trkama branio boje Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore i sada Crne Gore.

U Rusiji je i počeo da trči maratone, ali i ultramaratone, poput onog od 250 kilometara koji je bio posvećen ruskom astronautu Juriju Gagarinu.

Kaže da posebno pamti 2005. godinu koja mu je bila rekordna – istrčao je 18 maratona.

Iako nema stalni posao i snalazi se kako zna i umije i novac za učešće na svim trkama sam obezbjeđuje, od atletike, kako reče, ne namjerava da odustane.

“Snalazim se i za opremu i za trke, ali moja želja za atletikom je toliko jaka da i dalje trčim, takmičim se i predstavljam svoju zemlju”.

 Čini se da trče od kada su prohodali

Milovićima je atletika u krvi, a Željko kaže da se ponekad čini da su, čim su prohodali, počeli da trče.

“Nas je devetoro djece, šest sestara i tri brata, i svi smo se bavili, ili se još bavimo sportom. Zorica, koja je udata u Krivokapiće, je prva polumaratonka i maratonka u Crnoj Gori. Trčala je i ultramaraton, a i sada povremeno, kao veteranka, zna da se takmiči”.

Upravo je Zorica bila “glavni krivac” što je Željko odlučio da se bavi atletikom. Slavica (Blagojević), Vera (Marković) i Nada (Žugić) su takođe bile atletičarke, ali su relativno rano prestale da se bave tim sportom.

Veri nijesu bili strani ni borilački sportovi. Od šest sestara, dvije se i dalje aktivno bave atletikom.

“Rada (Miladinović) i dalje trči. Ona je dugoprugašica. Sada je u Kolašinu, na brdskoj trci, bila prva. Pobjeđivala je nekoliko puta na ultramaratonu u Podgorici. U porodici gdje se udala, svi su atletičari. Za razliku od nje, Vesna (Pavlićević) je srednjeprugašica, ali vjerujem da će i ona za nekoliko godina početi da trči maraton. Vesna se, kada je bila dijete, bavila i borilačkim sportovima”.

Brat Radovan je kao dječak trenirao džudo i iako je imao talenta za atletiku odustao je kada je vidio da od nje “nema hljeba”. Drugi brat, Zoran, amaterski igra fudbal, a na sportskim radničkim igrama redovno osvaja medalje u trčanju i brzom hodanju.

“Dešavalo se kada je prvenstvo Crne Gore u atletici da se Milovići vrate sa pet-šest medalja. Već su i djeca počela da trče. Slavičina kćerka se takmiči na studentskim igrama i osvaja medalje, a Radino sve troje djece se bavi atletikom. I moji sinovi znaju ponekad da se takmiče mada ih više interesuju drugi sportovi – starijeg streljaštvo, a mlađeg fudbal”, kaže Željko. Priznaje da su nekada razmišljali da Milovići osnuju sopstveni atletski klub, ali da je ta ideja bila neizvodljiva zbog finansija. Uvjeren je da bi, na svakoj trci, jedna medalja bila “rezervisana” za Miloviće.