Crna Goro ljubavice moja, ako ne iskažem mišljenje strah me da me neđe ne odnesu

U čovjeku bitiše stotine različitih osjećaja, a današnji mi liči na onaj koji sam imala onog dana kad sam zvanično završila školovanje. Bez previše buke, dan u kojem sam dobila diplomu bio je tih jer sam osjećala da eurofiju ne zaslužuje. Profesije sam se odrekla i prije nego sam je zvanično zadužila znajući da ne želim da budem dio bilo koje struje koja te je tresla. Onima koji su me školovali poštenim radom i odvajali poslednje eure za moj studentski život ostala sam dužna da me nikad ne povuče interes i sladunjava obećanja bilo koga i bilo u kojem trenutku. Borila sam se za svoj posao i kad ga nisam nalazila izmišljala sam ga trudeći se da ne krivim drugog nego sebe što ne umijem da se snađem. Kada sam vidjela dalje od svog grada povjerovala sam da si stvarno čudesno parče planete i trudila sam se da te promovišem koristeći svoje vrijeme, znanje i ljubav prema domovini. Kada sam imala prilike pričala sam o onome što su i mene učili, da smeće bacam tamo dje treba, da i mimo svog dvorišta poštujem prirodu i ono što je svačije.

Gdje su me razumjeli pričala sam jezikom koji sam naučila, kada je trebalo progovarala sam i strani zahvalna što nam dozvoljava da čujemo i tudje mišljenje. Niko me nije uspio naučiti da čovjeka gledam po vjeri i naciji jer sam uvijek nailazila na ljude koje su isto to bezuspješno pokušavali naučiti. Kada sam osjećala, vjerovala sam u ono što vjerujem i to mi niko nikad nije mogao uzeti i za sve ove godine nisam se bojala za ono što nosim u sebi, čak i kada me je šibao osjećaj da sam stranac u sopstvenoj zemlji. Iz najljepšeg grada na svijetu odnijela me želja da radim i stvaram više i da u taj grad dovedem makar još jednu osobu koja će vidjeti koliko je lijep i mirišljav kad ga gledamo očima ljubavi i udišemo dobrotom kojom moji sugrađani odišu.

Volim te tako što te ne dam i nisam nikad nikome, što te poštujem time što ne čekam da me zaposliš sama od sebe, što od gladnog ne otimam i sitom poštenom narodu ne zavidim. Svi oni koji ometaju tvoja prirodna blaga da bi uživali trošeći na tuđim nek istorija odnese u neki krajičak knjige. Oni koji misle da ne može bolje nisu ni za ovo što smo do sada imali. I prestanite da od nas ovakvih branite ono što čisto volimo i ono gdje se svaki dan na svoj način borimo za sebe, ne dozvoljavajući da postanemo teret nekog zatrovanog sistema.

I opet osjećaj sa početka priče – bilo kakva diploma u ruci nije i ne može garantovati šta god na neviđeno, ona je samo tačka iz koje krećemo. Valjda je ovo osnov da se borimo za državu u kojoj možemo biti šta god srcem želimo dok god ne ometamo tudju želju da bude ono što hoće. I svi oni čija je tišina glasnija od truba nek razmisle o decenijama tokom kojih smo u tišini priželjkivali bolji život.

Da su najbolji na svijetu vrijeme je da preispitamo na koji način se pokazuje ljubav i da „volim te“ nikad nije i neće biti najveći odraz toga, nego sve ono što naše biće učini da tu ljubav osjeti, pokaže i prenese na sve one što dolaze posle nas i ne ostavljajmo im teret politike kad imaju o čemu da misle i bez toga.

Draženka Laketić