Kako prodati ili ne daj Bože unovčiti diplomu kojoj je istekao rok?
Ovakvo pitanje će možda sve češće postavljati studenti Fakulteta političkih nauka u Podgorici, grupi kojoj i ja pripadam, a sve tiše to govorim.
Spekulantnim jezikom rečeno, možda će zbog reorganizacije i poboljšanja kvaliteta nastave tri smjera na ovom fakultetu nestati kao da ih nije ni bilo.
Posle višegodišnjeg intelektualnog zlostavljanja u toj ustanovi, prva misao koja mi je bila u glavi nakon diplomiranja je “DOVIĐENJA FAKULTETU NAJGORI NA SVIJETU”. I prije nego sam upala u loto bubanj iz kojeg bi trebalo da ispadnem kao zaposlena osoba. Što znači da sam i u fazi “no strings attached” imala jasno formirano mišljenje o mom školovanju.
Mislim da sam eksperimentalni tretman studenata na FPN-u osjetila već na prvoj godini. Fakultet koji bi trebalo da štanca govornike, moralne uzdanice i ugledne diplomate, štancao je bubače, prepisivače i plastificirane mozgove. Čast izuzecima, svim strpljivim studentima koji su imali snage da se samostalno bore za svoje znanje i koji su uspjeli da napreduju zahvaljujući ličnom naporu da se pasivno bore za nešto što im već pripada. A pripadala nam je makar konkretna literatura. Na jeziku koji koristimo, ne na bilo kojem.
Čast izuzecima i među profesorima koji su ulagali svoj napor da studentima na osnovu onoga čime raspolažu pruže najkvalitetnije moguće znanje. O njima neću previše govoriti, jer su kao takvi zaslužili da budu izuzeti iz svih negativnih asocijacija koje su u vezi sa FPN-om.
Nisam došla da završim fakultet, jer nisam imala krajnju viziju o tome kako će se sve odvijati. Došla sam da studiram i da u svemu tome budem zabezeknuta znanjem koje bi trebalo da odzvanja hodnicima bilo koje visokoobrazovne institucije. Najbolje organizovana odzvanjanja na prvoj godini fakulteta su svakako brucoške žurke. I ne, nisam ludovala, ali propratni event je bio objavljen uvijek nekoliko dana unaprijed, za razliku od rezultata kolokvijuma koji su ne samo jednom, bili objavljeni noć prije završnog ispita.
Prvi obrisi praktičnih predmeta za jednog novinara desili su se na drugoj godini, suptilno, gotovo neprimjetno. Sluteći da je to najava za bombastični crveni tepih koji slijedi, čekali smo zadovoljni time što nam se pojedini profesori doslovce rugaju neznanju, a pritom ne nude bolju alternativu.
Fakultet me je kao novinara izgubio, mada vjerujem da jedno drugom nismo previše ni bili potrebni, onog trenutka kada sam na svojim živcima dobila kurs instant novinarstva u Crnoj Gori. Široka tema, neiscrpna, najveća lekcija koju sam ikad tamo odslušala. Ono što je istina, ne mora uvijek da bude istina, ako bolju verziju događaja nude oni koji imaju više radnog staža. Moralna načela o kojima se toliko govori su potpala pod bezobrazno nuđenje kompromisa koji je bio sve osim kompromis. Da, na tom fakultetu trpite zbog ranijih iskustava profesora sa studentima. Da, na tom fakultetu vas uče da govorite istinu, a onda vam istu tu istinu gaze trljajući vam nos time koliko su poznati po gradu. I zato, tog fakulteta mi je žao, što oduvijek (ili makar otkad ga ja poznajem) vode ljudi koji su pokazali u više navrata da to crveno potkrovlje strukturom i organizacijom liči na lošu lutkarsku predstavu. Ko je iza pozornice, te ko kosi, a ko vodu nosi teško je prokljuviti.
Još jednom, čast svim izuzecima, organizacijama, pokretima i inicijativama koje su uspjevale da FPN uzdignu na nivo akademske ustanove. Uz nekolicinu profesora i saradnika, sve zasluge bi trebalo da dobiju hrabri studenti koji su se osmjelili da u vremenu u kojem je najbitnije promijeniti glagol po deklinacijama nešto i nauče i to nekome prikažu.
Fakultet se ne smije ukinuti, ali ne smije ostati ni onakav kakav je bio. Ako mene pitate, jedino čega mi je više žao ukoliko ukinu smjerove koje pominju, je to što su uopšte i postojali ovakvi kakvi jesu.
Putuj igumane, ne brini za manastir.
Draženka Laketić
Pročitajte još