Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo. Možda jednog dana kad se snimi serija koja je može prevazići, što je prilično nemoguće. Ne umijem ja da se cvikam, ciganim. Da mi ko traži da ih hvalim za džabe, ja bih to uradila.

Ne sjećam se perioda kad se ova serija toliko uvukla u sve porodična okupljanja, ali neke epizode sam ritualski odgledala više od nekoliko desetina puta. I kad ih toliko savladam da pogodim i gestikulaciju i naglasak onoga što će neko izgovoriti, ne pomišljam kako mi je dosadila, nego se još više divim onome što je upakovano u tih desetak epizoda i ostavljeno nam da cijeli život uživamo.

Ne očekujem da se može nešto slično snimiti na našim prostorima, a sigurna sam da ni tvorci ove serije nisu očekivali da će i nakon ovoliko godina ostati svojevrsan muzej tradicije i humora.

Sa svakim likom se lako poistovjetiti u jednom trenutku. Sa majkom kojoj ispada da svi vole njeno dijete više od nje, sa sestrom koja čeka red da bude u centru pažnje od tamo nekog studenta. Sa studentom koji mijenja vakultete, a tražeći se pronalazi se u liku budućeg gastarbajtera. U liku đeda koji je glava kuće, ali ako baba drugačije ne kaže. U liku Obrenove volovotke koju svi nešto sklanjaju, ali se ona ne da skloniti. Lako je biti i poštar Joksim, kojeg sve zanima, ali on to više tako po službenoj dužnosti. I na kraju legendarnog Radosava čiji je lik s godinama postao sinonim za ovo ostvarenje.

Poslušni član porodičnog stabla i buntovnik u pokušaju, koji priča, ali zalud. Koji se ne pita previše, ali čije mišljenje je uvijek više opričano nego li ono koje je uvaženo.

Svi oni, sa Đeknom koja je u mojoj kući postala simbol besmrtnosti bili su udarni termin nedeljnog popodneva. Nije bilo izbora kao danas, ali sve i da jeste, red kupanja i red spremanja za radnu i školsku nedelju bio bi uvijek pokriven redom domaćih serija. Sve one su, tih 90-ih imale nešto svoje, nešto u čemu smo se pronalazili. Ali je rijetko koja imala tako uprošćenu priču, jednostavne dijaloge i obične likove što je sve ukupno davalo samo jedan utisak – remek djelo. Crkavica tamo, crkavica vamo, ne bi nakupili toliko ljubitelja ni da su plastili. Tako obožavani, uvijek su bili jednako dobri domaćini i gosti u bilo kojoj kući godinama nakon prikazivanja. Serija koja se odgleda i ne završava, čije replike se koriste svakodnevno i humor koji je široko primjenljiv. Svak je branio onaj lik u kojem se u trenutku pronalazio i nikoga nikad nisam čula da ostane praznog utiska nakon makar samo jedne epizode.

Kako tada, tako i danas, makar jednom godišnje, u različitim raspoloženjima i prilikama odgledam nekolike epizode koje postanu pravi vremeplov. Vraćaju u djetinjstvo, preslušavaju konzervirane uspomene i učine da poželim da se makar na silu vrati vrijeme u ovo malo teže iz serije, ali da svi osjete tu draž kad nemaš puno, ali imaš sve.

Lako je pričati i pisati o Đekni, teško je opisati je i prepričati. Pogotovo ako vas čeka treći vakultet i pismo koje treba raspečatiti i dopuniti. Stegno koje bi trebalo prepoliviti i kredenac koji treba podići. Crkavicu koju treba zaraditi i Minken koji bi trebalo obići. Ali dok me Radosav kuraži, nema odustajanja.

Ionako nema ničeg novog, osim što se Milava otelila i rodila vočića Zekonju. Mašala.

Mašala.

Draženka Laketić