„Meni je u crnogorskoj kulturi najzanimljiviji fenomen koji je postojao donedavno: odbijanje statusa žrtve. Tek skoro crnogorska kultura se uklopila u proces sveopšte viktimizacije“.

„Sve u svemu, ono što nam se dešava školski je primjer biopolitike. I bioekonomije, kako je to nazvao Viktor Ivančić. Nije čudo da je na to odmah po izbijanju pandemije upozorio Đorđo Agamben, čiji se rad uveliko naslanja na Fukoa. Posve izlišno, ponovo su nam podastrijeti argumenti da moći ništa nije sveto, čak ni ljudski život. Naročito ne ljudski život. Zavisno od procjene države… Ljudima je u prvoj fazi pandemije uskraćena sloboda, u ime njihovog zdravlja. Tada nam je govoreno da će trpjeti ekonomija, ali da je zdravlje građana najvažnije. U drugoj, ovoj fazi pandemije, građani su pušteni da se zaraze i umru, u ime ekonomije. Kako je to formulisao predsjednik crnogorskog vladinog tijela za borbu protiv pandemije: ‘Javno zdravlje se brani ekonomijom’.“

Andrej Nikolaidis (1976), nagrađivani književnik i popularni kolumnist, dobar je i lucidan pisac, počesto i brutalno iskren ili samo brutalan. Crnogorac grčkog porijekla, rođen u Sarajevu, nastanjen u Ulcinju, predstavlja zanimljiv balkanski identitetski miks, a to bogatstvo sigurno ide u prilog njegovom stvaralaštvu. U intervjuu za Prometej istaknula se ona stereotipna (dakle pogrešna, no dobra za vica) crnogorska osobina: nije mu se dalo, odgađao je, zaboravljao, da bismo intervju završili nakon skoro dva mjeseca od njegovog početka. Nekim stvarima je pomalo istekao rok i ne vrijedi ih oživljavati, pogotovo temama koje su ionako predstavljale buru u čaši vode, ali priča o knjigama, književnosti i narodnim mukama treba da se čuje i danas i sutra.

Vanja Šunjić: Preko deset godina se baviš poetikom apokalipse, a Odlazak, Tvoj posljednji roman je i posljednji roman epohe i civilizacije na odlasku. Podnaslov romana je Epithapios logos, odnosno posmrtni govor. Pretpostavimo li da apokalipsa nije destrukcija, nego kraj svijeta za bolji svijet, kako bi on trebao izgledati u trenutku kad smo lišeni građanskih prava i upravo time pokazujemo građansku odgovornost?

Andrej Nikolaidis: Novi zavjet je tu jasan: bolji svijet će biti stvoren tako što će biti ukinut, tako što ga neće biti. Što je beskrajno duhovito. Jedna stvar zajednička je svakoj do sada najavljenoj Apokalipsi: nije se desila. Apokalipsa i dalje stoji tamo, ispred, na kraju vremena, stoji kao obećanje koje neprekidno izmiče. Sekularizovana Apokalipsa, čijih smo se holivudskih uprizorenja nagledali, nema ništa zajedničko sa onom koju u svom Otkrovenju najavljuje Jovan sa Patmosa, gdje je prognan i gdje će ga pogoditi vizija. Ta vizija, Apokalipsa, srž je sveg hrišćanskog vjerovanja. Bez Apokalipse, sve je uzalud, jer nedostaje eshatološki hepiend, potvrda da je učenje ispravno. Novi zavjet završava Jovanovom vizijom Apokalipse, riječima: “Da, dođi”. Ko dođi, šta dođi? Dođi Hriste drugi put, dođi Apokalipso. Jovanova Apokalipsa nije nikakvo nesretno uništenje i tragedija, nego čisti hepiend – najveći u povijesti. Hepiend, zapravo, čitave povijesti. Naravno, iz perspektive današnjeg liberala Apokalipsa je i masovno, neviđeno kršenje građanskih i ljudskih prava: recimo prava na život. Trebalo bi da je čovjek do sada već navikao, ali mene ipak uvijek iznova uspijeva iznenaditi slaboumnost današnje vladajuće liberalne ideologije. Kao i njena ambicija da na vlastitu mjeru svede sve što je ikada napisano, mišljeno i zbilo se.

Roman se završi za osam sati. Vidimo da je toliko dovoljno da se razriješi porodična drama, no je li toliko potrebno da se svijet transformiše u nešto drugo?

Nikada nisam vjerovao da sam ja onaj koji će mijenjati svijet. Zlo na svijetu je moćno i vrlo vitalno. A ja sam se bezbroj puta uvjerio da sam odveć slab da promijenim čak i nešto tako slabo i nevitalno, kao što sam ja sam. Ja ne mogu skinuti deset kila – kako bih mijenjao svijet? Imam ovisnički mozak: nisam ovisan samo o onome što nisam ni probao. Da pred mene izbije smrtna opasnost, ne samo da joj se nisam sposoban oduprijeti, nego od nje ne mogu ni pobjeći, jer nisam u stanju trčati ni pedeset metara. Jedino što mi preostaje je ironija, kao iluzija odbrambenog mehanizma. Kao jež koji umjesto bodlji ima set šala o bodljama.

Ljudi više ne vjeruju u vrlinu, vježbu i askezu. A mijenjali bi svijet. Kako da ne. Iza poruka self-help gurua koje glase: prihvati sebe takav kakav jesi, zapravo stoji poruka: prihvati svijet takav kakav jeste. Mislim da je to posljednja linija odbrane: svijet ne mogu promijeniti, ali ga ovako ogavnog odbijam prihvatiti.

Glavni junak ruši sve stereotipe o balkanskom, patrijarhalnom mužjaku. Njegova žena ima djevojku, a on svoj život podređuje djetetu, govoreći da je odgajati bilo najteže, ali istovremeno i najljepše što je ikada činio. Njegovi postupci i život na početku izazivaju sažaljenje, koje se uzdiže do herojstva, a posrijedi svega je čista ljubav. Može li išta osim čiste egzistencije danas ostvariti mizantrop starog kova, odgojen u socijalizmu, a da ne završi u rukama tajkuna?

Nije mi bila namjera da rušim stereotipe. Trudio sam se da sve što se zbiva u knjizi proizilazi iz logike priče i osobina likova. Pri tome, siguran sam da niko od nas nije jedinstven. Niti je jedinstvena naša patnja, za koju najčešće mislimo kako je naša posebnost. Kako god da patim, mnogi su već mnogo gore propatili. Ovo je vrijema kada ljude ubjeđuju u unikatnost svakog pojedinačnog mediokriteta. Život i smrt su, međutim, serijska pojava, a priroda, svijet, ne pravi razliku između smrti vrapca i smrti genija. Priroda ne poznaje ono što mi nazivamo vrijednostima. U tom smislu je apsolutno bezvrijedna.

Rubinov vinjak je generacijama stasalim u tranzicijskom društvu sinonim za raspad porodice i budi nam tek poneko sjećanje na dede ispred granapa kako sjede u krugu i cugaju ga iz boce. Kao Rubinov savremenik, Ti si se ozbiljnije uhvatio u koštac sa socio-ekonomskim posljedicama koje izaziva njegovo odsustvo na balkanskim vrletima. Je li bijeda ovisnika o vinjaku veća od bijede ovisnika o čivasu?

Nikako. Niti je užitak onoga koji pije čivas nužno veći od užitka onoga ko pije vinjak. Moguće je, vjerujte mi, znam o čemu pričam, piti najbolji single malt viski i biti savršeno nesretan, kao što je moguće biti preplavljen radošću i optimizmom dok sa društvom cijediš drugu bocu vinjaka.

Progovarajući o klasama, govoriš da su siromašni ponizni pred barbarizmom bogatih, a da je jedini akt klasne borbe gunđanje. Gdje nam je kultura otpora? Formulišući ovo pitanje, razmišljala sam o nekim ranijim, boljim vremenima, a onda sam se sjetila rečenice u kojoj tvrdiš da je upravo zbog ove poniznosti jugoslavenski eksperiment propao. Jesmo li postali kukavice nakon što smo otjerali Turke, ili nam je samo vanjski neprijatelj istinski neprijatelj?

Bogami nam je trebalo dosta da se otarasimo i Turaka. Neki ih se još nisu otarasili: i danas se bore protiv njih. Ali nismo mi gori od drugih. Takozvani zapadni civilizovani narodi takođe se ne uspijevaju osloboditi ropstva. Radnik u osamnaestovjekovnom Londonu nije živio bolje od svog savremenika, seljaka iz okoline Šapca. Nije čudo da je Marks svoje djelo napisao baš tamo, sred paklenih mlinova i visokih peći. Moj brat živi u Kanadi i živi, reklo bi se, bolje od mene. Ali ja i moje dijete nismo dužni niti centa, a on je dužan 300 000 dolara. Iz duga proizilazi ropstvo. Dug je ropstvo. A ovo je svijet zaduženih ljudi, svijet neprekidnog zaduživanja.

U romanu praviš paralelu između povlaštenih klasa socijalizma i kabadahija današnjice, referišući se na navike, rituale i droge njihove mladunčadi. Koliko je danas teror bogatih nad siromašnim izraženiji nego ranije i kako smo došli do toga da je sam teror postao sredstvo za postizanje tog statusa?

I komunistički funkcioneri su, dakako, gazili one ispod sebe. Mnogima su, iz najnižih pobuda, čak i uništili život. Moć je ogavna, ko god da je ima. „Naši“ nikad nisu na vlasti. Čim se vlasti dohvate, prestanu biti naši. Danas su, ipak, razlike u bogatstvu i moći veće nego ranije. Oni koji mogu – mogu više, oni koji ne mogu – mogu manje. Što se terora tiče, on je uvijek efikasno sredstvo kako za sticanje, tako i za očuvanje bogatstva.

„Istorija je spisak laži o mrtvima koji će živima poslužiti kao alibi za gadosti koje će počiniti, dok se trude da proizvedu što veću količinu nesreće i u nasljeđe je ostave nerođenima“, kažeš u romanu. Kakvo je stanje u Crnoj Gori po pitanju suočavanja s prošlošću i naslijeđem rata i ratnih zločina? Djeca su dovoljno velika i svjesna, da bi počela propitivati očeve gdje su bili ’91. godine.

Mislim da je naša pretpostavka da djeca imaju problem sa učešćem očeva u ratu i zločinima – pogrešna. Ljudi ne vole krivicu i kajanje. A naročitio ne vole istinu. Ako postoji ideologija koja će im objasniti da oni nisu djeca ubica i zločinaca nego djeca heroja, oni će sa obje ruke i obje noge prigrliti tu ideologiju. Naši današnji fašizmi funkcionišu kao self-help pokreti: „ne stidi se svog fašizma i fašizma svoje familije. Prihvati svoj fašizam. Ti nisi ogavni fašista, niti ti je to bio otac: ti i naci-tajo ste divna ljudska bića, tako kompleksna, a bili biste još bolji da niste imali nesretno djetinjstvo. Ama, kad bolje razmislim, savršen si takav kakav si, baš takav doprinosiš raznovrsnosti ovog svijeta. Raznovrsnost je bogatstvo. Raznovrsnost je lijepa“. Blablabla…

Prva zadaća koju sam dobila na fakultetu, bila je da napišem esej o kulturi. Mnogo sam se namučila tada, u pokušaju da odgonetnem šta sve kultura jeste. Tvoju zgodnu definiciju da je to odnos užitaka i zabrana jedne zajednice, pronašla sam, nažalost, mnogo kasno. U tom kontekstu, koliko je Crnogorcima važna kultura? Nekad imam dojam da se od Njegoša, bratoubilačkih ratova i trenutka u kojem je prva štamparija na Balkanu pretopljena u municiju, do danas nije mnogo toga promijenilo? Da nemaju toliko jak kult prvorođenog sina, završili bi kao Huni.

Postoji, zapravo postojalo je, nešto vitalno u toj kulturi, nešto na što je teško prstom uprijeti. Govorimo o iznimno maloj zajednici, Crnogoraca ima oko 250 000, neka bude i cijelih 300k. Još na Balkanu…

Iz današnje perspektive, meni je u crnogorskoj kulturi najzanimljiviji fenomen koji je postojao donedavno: odbijanje statusa žrtve. Tek skoro crnogorska kultura se uklopila u proces sveopšte viktimizacije. Danas svi na ovom bijednom svijetu kao da hoće da budu jedino žrtve. Kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrijednost, kao da je status žrtve sakralan. Kao da žrtva ne može biti korumpirano smeće od čovjeka. Kao da žrtva, koliko sutra, ne može postati dželat.

Toga nije bilo u Crnoj Gori. Crnogorci su patili od toga da se predstave moćnijim, ne nemoćnijim no što jesu. Poraz nije bilo nešto čime se u crnogorskoj kulturi ljudi hvale. Tome su, dakako, kumovale istorijske okolnosti. U svojim bitkama sa Turcima, dakle sa arhi-neprijateljem, Crnogorci nisu poraženi, nego su u njima pobijedili. Kada mala, siromašna, polugladna zajednica najmoćnije carstvo na planeti vojno porazi i na Vučijem dolu i na Grahovcu i na Fundini, ta zajednica može razviti kompleks superiornosti, ali teško i kulturu žrtve.

U Crnoj Gori se, zapravo, govor o nekome kao o žrtvi i hipertrofirana sućut prema nekome koristila samo da bi se taj neko ponizio. Kada je htio da te do kraja ponizi i uvrijedi, da te oblije pljuvačkom, Crnogorac bi te potapšao po ramenu, rekao „jadan ti“ i stao da ti priča o tvojim mukama. Govoriti o nekome kao o žrtvi u toj kulturi je značilo poniženje i uvredu. Te kulture više nema.