Mehmed ef. je svoj ovodunjalučki život okončao u srijedu 10. Juna, a dženaza i ukop obavljeni su 11. Juna, na gradskom mezarju u Pljevljima. Njegovoj dženazi prisustvovao je reis Islamske zajednice u CG Rifat ef. Fejzić, njegov pomoćnik Rahman ef. Kačar, direktor medrese ,,Mehmed Fatih“ Fuad ef. Čekić, brojni profesori medrese, imami, kao i veliki broj sugrađana.

Dženazu namaz je predvodio reis Fejzić i u svom obraćanju između ostalog kazao :,, Mehmed ef. je preživio patnje svoga naroda i u drugom svjetskom ratu i u poslednjim dešavanjima devedesetih godina, ali vjerujte nikada od ovog čovjeka nisam čuo nijednu riječ mržnje prema bilo kome. Čestitost i plemenitost su krasile ovoga čovjeka“.

Mehmed ef. Durgut rođen je 28. 04. 1936. godine u selu Ograda ( Bukovica ). Potiče iz ugledne imamske porodice Durgut, njegov dedo, kao i babo Fehrat bili su imami na ovom području duži vremenski period. Rano djetinjstvo je proveo kao jedino dijete iz braka Fehrata i Fate, međutim preuranjena smrt baba, kada je Mehmedu bilo samo pet godina, ali i period II Svjetskog rata, učinili su njegovo djetinjstvo izuzetno teškim i punim bolnih sjećanja. Za vrijeme drugog svjetskog rata Mehmed sa majkom napušta Bukovicu, gdje bježeći od progona sigurnost nalazi u Tuzli ( BiH), gdje završava i četiri razreda osnovne škole.

Nakon završetka II Svjetskog rata, Mehmed se vraća na svoje ognjište u Bukovicu, gdje ispočetka započinje novi život na zgarištu svoje kuće. Teški uslovi života u tom periodu učinili su da Mehmed jako brzo sazri i oprdijeli se za imamski poziv.Poslije odsluženja vojnog roka, stupa u brak sa suprugom Dževahirom, i u skladnom braku dobija dva sina, Jakuba i Idrisa.Nakon ponovne izgradnje džamije u selu Planjsko 1967. godine, Mehmed ef. biva imenovan za imama, hatiba i muallima ove džamije, i na tom mjestu se zadržao sve do početka ratnih dešavanja 1992. godine na području Bukovice.

Ratna dešavanja 90-tih godina, natjerala su i Mehmed ef. , kao i mnoga druga domaćinstva, da po drugi put u svom životu napusti svoje rodno mjesto.Ovaj put seli se u obližnja Pljevlja, gdje počinje da radi kao imam u Rizvan-čauš džamiji, i na tom mjestu se zadržava sve do svoje smrti, kao najstariji aktivni imam na području Mešihata.

Mehmed ef. pamte mnoge generacije, pamte ga kao čovjeka koji je jako volio svoj životni poziv imama, koji nije štedio niti sebe niti svoje vrijeme da bi vjeru, koja mu je bila i vodilja u životu uvijek i na svakom mjestu ponosno isticao.Poštovanje, skromnost, vedrina, blagi osmjeh, i spremnost da svakoga sasluša i pokuša pomoći, bile su karakteristike po kojima će Mehmed ef. ostati upamćen.