Prijepoljac Alija Ičelić bio je jedan od prvih sajdžija koji je u Pljevljima otvorio radnju za popravku satova.

Zanat je izučio kod majstora Mika Stanišića u Prijepolju, koji je navodno od njega tražio da nakon obuke ne otvara svoju radnju u tom gradu, kako mu ne bi pravio konkurenciju. Bio je to usmeni dogovor, zasnovan na kodeksima esnafskog morala i Alija ga je ispoštovao do kraja. Preselio se u u susjedna Pljevlja 1912. godine, kada mu je bilo osamnaest godina. Nedugo zatim, otvorio je radnju u Tijesnoj čaršiji. Bila je besprekorno čista i puna raznih satova – zidnih, ručnih, velikih i malih.

Godinama je održavao i časovnik na sahat-kuli Husein-pašine džamije. Osim kao dobar sajdžija, Alija je bio još poznatiji kao harmonikaš.

U knjizi Pljevaljski urbani humor, etnolog-antropolog dr Branko Banović zapisao je da je Alija u Pljevljima bio poznatiji pod nadimkom Klepeša, koji je dobio vjerovatno po harmonici koju je počeo da svira još kao dijete.

“U Pljevlja je donio i svoju harmoniku Hohnericu. Uz harmoniku, Alija je proveo čitav život. Ta harmonika je postala sastavni dio njegovog bića, njegova potreba, čežnja i pratilja sa kojom je bio široko prepoznatljiv. Alija je imao tri kćerke, od kojih su dvije izučile sajdžijski zanat… Nijedno veselje u Pljevljima se nije moglo zamisliti, a da Alija nije svirao na svojoj Hohnerici”, zapisao je Banović u knjizi.

Kada se zaratilo 1914. godine, Alija je harmonikom ispraćao pljevaljske dobrovoljce.

“Među prvim mladićima dobrovoljcima bio je Miloš Tošić, koji je u ratu postao jedan od 1300 kaplara, a poslije rata je bio u diplomatskoj službi u Njujorku i bio je lični prijatelj Nikole Tesle, ambasador u Italiji i Turskoj, ministar inostranih poslova. Sa pjesmom i svirkom Miloša, budućeg heroja i diplomatu, do brda Trlice ispratili su Alija Klepeša i Miloševa majka Ana. Kada su došli na vrh brda, odakle je pucao pogled na Pljevlja, Miloševa majka Ana je zaustavila Alijinu svirku i pjesmu: ‘Sine, ja sa tobom i sa pjesmom i svirkom dovde, a odavde ćeš ti sam uz pomoć Boga poći po slobodu’”, zapisao je Banović.

Pljevaljska svadba je bila nezamisliva bez Alijine svirke. 

Ostao je upamćen i po šeretskim komentarima Pljevljakinjama koje su se udavale.

“Bio je član muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret, a pjesmom i svirkom ispratio je i vojnike 48. pješadijskog ‘Gvozdenog puka’ u aprilski rat 1941. godine. Poslije rata Alija je bio član kulturno-umetničkog društva Volođa i dugo vremena jedini harmonikaš u društvu. Nažalost, u nekoliko navrata ljudi nisu imali razumijevanja za prefinjenu dušu Alije Klepeše i za njegovu vezanost za svoju harmoniku. Tako mu je jedan obijesni svat izgazio i polomio harmoniku, a Aliju udario više puta. Poslije toga incidenta Alija je poslao harmoniku na servis u Sarajevo i poslije servisa opet počeo da svira… Tako je bilo sve do u poznu starost. Alija je polako stario i nije imao snage da nosi harmoniku. Kada se zamori, on bi je ostavio u neku od poznatih kuća. Kada se odmori poslao bi nekoga od dječaka da mu donese harmoniku. Jednom je umoran ostavio harmoniku kod neke porodice i to je bio poslednji put da je vidio svoju harmoniku. Kada je jedan od dječaka došao po harmoniku, dobio je hladan i drzak odgovor da Alija nije ostavio harmoniku kod njih. Tu veliku nepravdu Alija je teško podnio i mnogo je patio bez harmonike”, zapisao je Banović po kazivanju publiciste Vojkana Bojovića. Umjesto u harmonici, Alija je utjehu našao u radio-aparatu na kome, je tražeći stanice, sasvim slučajno prepoznao tonove “Hohnerice”.

Od tada je Alija stalno slušao radio Temišvar i njegovu najavu muzike. Pljevaljski sajdžija i harmonikaš je preminuo 1974.