Rođen sam u Pljevljima u Crnoj Gori. Otac je bio partizan, a onda i prvi posleratni komandant Pljevalja. Kao oficir JNA, 1951. dobio je premještaj u Sarajevo. Imao sam četiri godine kada smo se preselili u Sarajevo. I to kamionom, kao u onom divnom filmu Emira Kusturice, Otac na službenom putu: ogromni šifonjeri, glomazni kredenac, kreveti… Ono malo pokućstva, sve je stalo u taj kamion. Živjelo se skromno, sirotinjski… I to sve porodice! Jedina prednost nas oficirske djece bila je u tome što smo imali dovoljno šećera. Mnogo godina kasnije, slušajući lupetanja onih koji su sličnim lažima podrivali Jugoslaviju, moja ćerka Bojana će krenuti da se raspituje o „privilegijama porodica oficira JNA“. – „Da“, rekao sam, „divne su to privilegije bile: četrnaest preseljenja u karijeri – od Đevđelije do Sarajeva – i svake sedme godine pravo na deset dana vojnog odmarališta u Kuparima. To je, Bojana, bila privilegija tvog đeda Strahinje, ratnog oficira JNA!“

Dobro se sjećam tih prvih slika Sarajeva. Ulice Maršala Tita, kina „Romanija“, velikog, sjajnog izloga knjižare „Svjetlosti“. Taj prvi susret dječaka iz provincije sa velikim gradom… Bilo je pomalo traumatično. U početku mi je nedostajao zavičaj, pa sam jedva čekao raspuste, koje bih provodio kod djeda u selu Ljubišnju, kod Pljevalja. Doduše, tokom godine nostalgiju bi ublažavali silna rodbina i prijatelji iz Crne Gore kojima je naš sarajevski dom bio važna stanica – nekada duža, a nekada kraća – za odlazak ili na fakultet ili u bolnicu. S vremenom, tokom ferija u Crnoj Gori, počela je kod mene da se pojavljuje čežnja za Sarajevom. Nedostajali su mi najbolji drugovi – Džemal Huseinović i Branko Milanović – to ushićenje povratka u grad, Bembaša, prolazak kroz tunel… Postajao sam Sarajlija.

Košarkaški trener Bogdan Tanjević, koji je s Bosnom postao prvak Europe.