Đurđevdan je praznik koji se smatra za granicu između zime i ljeta, vezano za ovaj dan postoje običaji koji su se poštovali od davnina, a praktikuju se i danas za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.

Đurđevdan je praznik sa jako mnogo narodnih običaja, ali i magijskih radnji koje su nam ostale od paganskih predaka, vezanih za zaštitu, zdravlje i plodnost.

Običaji i vjerovanja vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primljeno hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.

Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni, da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru! Ponegdje je običaj da se ovo kićenje zelenilom vrši na sam Đurđevdan prije zore.

Običaji vezani za Đurđevdan se vrše prije izlaska sunca, i to često na rijeci.

Žene i djevojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa vodeničkog kola, a u novije vrijeme sa izvora ili čak i česme van kuće, s namjerom da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne,  kao omaja od kola i nevolja oteče od njih kao voda od izvora! U tu vodu stave različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom umivaju da „speru“ nevolju.

Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sjutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.

Kaže se da koliko nedjelja prije Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.