Pravoslavna crkva i njeni vjernici posljednje nedjelje pred Vaskrs slavi svečani ulazak Isusa Hrista u sveti grad Jerusalim. Ovaj praznik se naziva Cvijeti, a kako pada na proljeće, u narodu je vezan i za buđenje prirode i njeno cvjetanje.

Praznik je ustanovljen još od prvih hrišćanskih vremena, a svečano se proslavlja od trećeg vijeka nove ere.

Cvijeti spadaju u pokretni praznik koji se slavi uvijek dan poslije Lazareve subote – Vrbice. Ove godine  „padaju“ u nedjelju, 12. aprila, dok je pravoslavni Vaskrs 19. aprila.

Prema hrišćanskom predanju, Hristos je, praćen svojim učenicima, krenuo iz Vitanije u Jerusalim. Glas o dolasku Spasitelja i vaskrsenju Lazara Četvorodnevnog brzo se širio, pa su mu se na putu mnogi pridružili.

Na ulazu u Svetu zemlju narod je Isusa dočekao prostirući haljine na put kojim će proći. Mašući granama palme u znak dobrodošlice Spasitelju koji ide u susret voljnim stradanjima, narod je uzvikivao „Osana“ – „Slava sinu Davidovu“.

Ulazak Isusa Hrista u Jerusalim naziva se i carskim – „Evo Car tvoj ide tebi krotak“.

Radosni praznik, pun prelijepih običaja

Uoči ovog praznika, drži se večernja liturgija, vrši se litija sa palmovim grančicama ili vrbama, a osvećuju se u nedelju na jutrenju poslije čitanja 50. psalma, posebnom molitvom i kropljenjem bogojavljenskom vodicom.

Praznik Cvijeti se obilježava u svim hrišćanskim zemljama a Jevanđelisti bilježe da je Isus na kapijama grada dočekan s cvijećem i listovima palme, koje su mu ljudi bacali pred noge.

Kako je kod nas za palmu suviše hladno, narod se prilagodio i u crkvu se nosi šimšir, tisa, najčešće grančice vrbe.

Među pravoslavcima Cvijeti važe za jedan od najradosnijih praznika.

Uoči Cvijeti djevojke i djeca odlaze u polja i beru cvijeće, što ove godine nisu bili u mogućnosti usred vanrednog stanja usljed korona virusa.

Inače beru najčešće velike cvjetove, da bi bili lijepi i krupni, dren da bi bili jaki, ljubičicu, da bi bili mirišljavi i privlačno, vrbove grančice, da svi budu napredni.

Ovo cvijeće se ne unosi u kuću već se ostavlja u posude sa vodom u dvorištu da prenoći. Ponekad se cveće potapa u vodu u kojoj je zlatno ili srebrno prstenje i onda se tom vodom djeca umivaju. Stavlja se i vrbova grančica „za brz napredak“, ponegdje dren „za zdravlje“, a djevojke stavljaju i ljubičice, ako ih ima.

Takođe, posebno razdraganu tradiciju predstavljale su povorke djevojaka, „lazarica“” koje su izvodile svoj ples pjevajući pred svakom kućom, za šta su zauzvrat dobijale poklone.

Ovaj običaj nagovještavao je razvoj djevojčice u devojku stasalu za udaju. Vjerovanje je nalagalo da se mora ići tri puta zaredom u „lazarice“, inače bi se mogla očekivati neka nesreća. Na taj način su djevojke bile čuvane od prerane udaje. Svojom pjesmom i igrom darivale su domaćine željama za napredak i uspjeh.

Ipak, sve ove običaje danas, po savjetu stručnjaka, ali i preporuci Crkve, treba izbjeći i sačekati neko bolje vrijeme, kada izlaskom iz kuće nećemo narušiti ni svoje, ni tuđe zdravlje.