Dobro upamtite ova tri imena dobrovoljaca, poznata pod nadimkom “černobiljski ronioci”, inžinjeri Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov i vojnik Boris Baranov.

“Nikad niko neće znati koliko smo se žrtvovali, neće biti spomenika u našu čast, nikakvih parada, a mi možemo samo da se molimo da nije sve bilo uzalud.”

Černobiljska katastrofa je prema nekim navodima odnijela između 4.000 i 93.000 ljudskih života direktno, a mnogi tvrde da je ta cifra čak pola miliona kada se uračunaju razne bolesti od radijacije. Međutim ishod je mogao da bude i mnogo katastrofalniji da nije bilo trojice odvažnih momaka.

Kako ne bi došlo do druge eksplozije, neko je morao da spreijči miješanje vode i metala, drugim riječima neko je morao da odvrne ventile i ispusti vodu koja se nalazila ispod reaktora. Oštećeni reaktor je tonuo i postojala je opasnost da se sruši sve do poplavljenih prostorija što bi dovelo do još jedne razorne eksplozije koja bi uništila sve u krugu od 200 km, uništila Kijev, zagadila vodu za 30 miliona ljudi. Ukratko, život bi bio nemoguć u Ukrajini a i šire narednih nekoliko vjekova.

Oni su se dobrovoljno javili da bi spasili 50 miliona života, iako im je rečeno da će živjeti nakon toga vjerovatno još samo nedjelju dana. Dvojica od njih trojice su još uvijek živi.

Aleksej Ananenko i Valerij Bezpalov su još uvijek živi, Boris Baranov je preminuo od posljedica srčanog udara (Tim redom njih trojica na gornjoj slici).

Dobrovoljcima je rečeno da mogu da odbiju, ali Ananenko je kasnije u intervjuu rekao nešto što možda i najbolje opisuje njihovu hrabrost.

“Kako sam mogao da odbijem, kad sam samo ja znao gdje se nalaze ventili.”

Dobili su ordenje za hrabrost, čemu je svakako doprinijela popularnost mini-serije „Černobilj“, koja ima fantastičnu 9,4 ocjenu na IMDB-u po mišljenju više od 400.000 ljudi.