Bračni par iz Bijelog Polja, podstaknut slučajevima nestalih beba, ali i sopstvenim sumnjama, 40 godina nakon smrti djeteta u Medicinskom zavodu Titograd (današnjem Kliničkom centru Crne Gore – KCCG), zatražio je od KCCG medicinsku dokumentaciju svog djeteta.

Dobili su je, ali bez potvrde o smrti djeteta, uz obrazloženje da u arhiviranoj istoriji bolesti ne postoji taj dokument. Nakon te informacije, roditelji su obaviješteni da potvrdu o smrti djeteta ne posjeduju ni Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), niti Sekretarijat za lokalnu samoupravu i saradnju sa civilnim društvom Glavnog grada Podgorica, a porodica bebe preminule 1983. godine ne može da dobije informaciju ni gdje su sahranjeni posmrtni ostaci njihovog djeteta jer nadležni ni to ne znaju.

Slučaj je u februaru prošle godine došao do Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, nakon što je otac djeteta podnio pritužbu na rad KCCG. Iako je prošlo 40 godina od ovog slučaja, i bez obzira na to što su istekli svi zakonom definisani rokovi u kojima Zaštitnik može da postupa, u toj instituciji su odlučili da sprovedu ispitni postupak zbog značaja i specifičnosti ovog slučaja.

U postupku je utvrđeno da je za bebu rođenu 2. marta 1983. u Bijelom Polju u matičnom registru umrlih koji se vodi za opštinu Podgorica izvršen upis smrti koja je nastupila 3. aprila 1983. godine u 21 sat i 40 minuta.
U mišljenju se navodi da je novorođenče 7. marta 1983. godine primljeno na Odjeljenje za intenzivnu njegu i terapiju u Titogradu, gdje je liječeno do 3. aprila 1983, kada je preminulo.

– Povodom zahtjeva od 25. jula 2024. godine za dostavljanje podataka o tome gdje je dijete sahranjeno, gdje je i od strane kog ljekara vršena obdukcija tijela, ko je izvršio ukop tijela i na kom mjestu, Klinički centar Crne Gore obavještava podnosioca da te informacije nijesu mogli dobiti jer Klinički centar ne posjeduje protokole iz 1983. godine – konstatovano je u mišljenju zamjenice zaštitnika Tatjane Radović Todorović.

Dopisom podgoričkog preduzeća Pogrebne usluge otac je obaviješten da u evidenciji tog društva nije pronađen podatak o mjestu sahrane bebe, kao ni potvrda o smrti djeteta. Ministarstvo zdravlja obavijestilo ih je da nema mehanizama ni mogućnosti iz kojih bi dobili potvrdu o smrti.

Zaštitnik je, prema stanju u spisima predmeta, konstatovao da je beba preminula 3. aprila 1983, nakon 27 dana liječenja u Medicinskom zavodu Titograd, te da otac, nakon što je primio obavještenje o smrti djeteta, nije preuzeo posmrtne ostatke svog djeteta, već je dao saglasnost da zdravstvena ustanova organizuje sahranu.

Ni Sekretarijat za lokalnu samoupravu i saradnju sa civilnim društvom Glavnog grada Podgorice, kome se podnosilac pritužbe obratio zahtjevom za izdavanje potvrde o smrti, jer je u nadležnosti opštine bilo vođenje matičnih knjiga u vrijeme smrti djeteta, nije mogao sa sigurnošću da potvrdi postojanje ili nepostojanje tražene potvrde. Iz MUP-a su se izjasnili da su od 2010. godine preuzeli vođenje matičnih registara rođenih i umrlih, navodeći da vođenje matičnih knjiga u trenutku smrti te bebe nije bilo u njihovoj nadležnosti i da stoga ne posjeduju traženu dokumentaciju, odnosno potvrdu o smrti.

Zaštitnik konstatuje da ni Državni arhiv Cetinje – Centralni depo ne posjeduje arhivsku građu fondova Klinički centar Crne Gore i MUP–PJ Podgorica za 1983. godinu.

U mišljenju se navodi da podnosilac pritužbe – otac bebe sumnja da mjerodavne činjenice vezane za okolnost smrti njegovog sina nijesu pravilno i zakonito utvrđene jer u medicinskoj dokumentaciji i matičnim registrima nema potvrde o smrti, kojim tvrdnjama se dovodi u pitanje zakonitost upisa i istinitost, odnosno autentičnost podataka koji su upisani matičnu knjigu umrlih.

Zaštitnik je konstatovao da KCCG nije dostavio bilo kakvu dokumentaciju, uključujući zapisnik, službenu zabilješku, sprovodnicu leša, identifikacioni karton ili bilo koji drugi dokaz koji bi mogao pružiti informacije podnosiocu o sudbini posmrtnih ostataka njegovog djeteta.

– Nejasnoća u vezi sa postupanjem bolnice u ovom pitanju evidentna je iz izjašnjenja KCCG, prema kojem oni nemaju relevantne informacije i ne posjeduju protokole iz 1983. godine, niti su upoznati sa postupcima čuvanja mrtvorođenih beba, plodova i amputiranih ekstremiteta iz tog perioda – navodi se u mišljenju Zaštitnika.

Bez potvrde, činjenicu smrti morala da posvjedoče dva svjedoka

U mišljenju Radović Todorović objašnjeno je da je potvrda o smrti isprava koju na propisanom obrazcu, po službenoj dužnosti, izdaje ljekar ili zdravstvena ustanova u kojoj je lice umrlo, a prema mjestu smrti.

– Potvrda o smrti je vitalni dokument, koji ne samo da omogućava upis u registar umrlih, već i otvara put za dalje pravne postupke, kao i druge administrativne obaveze koje se javljaju nakon smrti neke osobe. Potvrde o smrti daju važne informacije o ličnim podacima umrle osobe i o uzrocima smrti. Bez potvrde o smrti matičar je mogao izvršiti upis u matičnu knjigu umrlih samo ako činjenicu smrti posvjedoče dva svjedoka – objašnjava Radović Todorović.

Usmena saglasnost podnosioca pritužbe data Medicinskom zavodu Titograd da se pobrine oko sahrane, po mišljenju Zaštitnika, ne može biti opravdanje za nepostojanje podataka i nedostatak evidencije o datumu i mjestu sahrane preminulog djeteta.

– Preuzimanjem obaveze zdravstvene ustanove da se pobrine oko sahrane djeteta nije onemogućeno pravo podnosioca pritužbe da zna gdje se nalazi poslednje počivalište njegovog djeteta. Zaštitnik ne smatra da je, pozivajući se na datu saglasnost, podnosilac pritužbe prećutno prihvatio da se djetetovo tijelo zbrine bez ostavljanja bilo kakvog traga njegovog počivališta, posebno stoga što mjerodavno domaće pravo koje je bilo na snazi u vrijeme na koje se pritužba odnosi – Zakon o grobljima i Odluka o grobljima – propisuje da groblja moraju voditi registar svih ukopa, odnosno evidenciju sahranjenih – predočeno je u mišljenju.

Službe da analiziraju arhivsku građu

Zaštitnik je preporučio Službi za zajedničke poslove Glavnog grada da izvrši sveobuhvatan pregled i analizu arhivske građe Glavnog grada, kako bi se sa sigurnošću utvrdilo postojanje ili nepostojanje potvrde o smrti djeteta i da o ishodu obavijesti podnosioca pritužbe. Kliničkom centru je preporučeno da izvrši analizu arhivske građe u vezi sa postupanjem sa posmrtnim ostacima preminule bebe, dok je MUP-u upućena preporuka da analizira svoju arhivsku građu kako bi se sa sigurnošću utvrdilo postojanje ili nepostojanje potvrde o smrti bebe.

Zaštitnik je istakao da, radi poštovanja prava podnosioca pritužbe, ova situacija, delikatna i emocionalno opterećujuća za podnosioca pritužbe, zahtijeva posebnu pažnju od strane nadležnih institucija, koje treba da ulože maksimalan napor i pruže jasan i autoritativan odgovor na postavljene upite, kako bi se razjasnile sve nejasnoće i sumnje oko načina zbrinjavanja tijela i mjesta sahrane.

Slučajevi nestalih beba godinama su bili aktuelni u zemljama regiona, posebno u Srbiji, gdje je usvojen i zakon o nestalim bebama, za koje se sumnja da su nestale iz porodilišta u periodu šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, a znatan broj tih slučajeva našao se i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Roditelji sumnjaju da su bebe nestale nakon što su pod sumnjivim okolnostima proglašene mrtvim, bez umrlica i druge obavezne prateće dokumentacije.