Ostavka u političkom životu često se naziva „moralnim činom“, ali je na Balkanu ona uglavnom rezultat političkog pritiska, loših izbornih rezultata ili čak sudskih postupaka. U Crnoj Gori i regionu rijetko su se premijeri povlačili isključivo zbog etičkih razloga, već su razlozi uglavnom bili politički pragmatizam ili vanredne okolnosti.

Crna Gora: Politički opstanak ispred morala

Crnogorska politička scena obiluje primjerima gdje su premijeri, umjesto ostavke, nalazili načine da se održe na vlasti. Milo Đukanović, najdugovječniji lider u regionu, uprkos brojnim aferama i optužbama, tek se 2023. godine povukao sa političke scene nakon gubitka predsjedničkih izbora. Tokom njegove ere, nijedan premijer nije podnio ostavku iz moralnih razloga.

Prvi predsjednik Vlade nezavisne države Željko Šturanović podnio je ostavku 2008. godine iz zdravstvenih razloga.

Preminuo je 2014. godine.

Duško Marković je funkciju premijera napustio nakon izbornog poraza DPS-a 2020. godine, ali bez formalne ostavke – već kao dio tranzicije vlasti. Zdravko Krivokapić, premijer prve post-DPS vlade, smijenjen je u parlamentu nakon unutarpolitičkih sukoba, dok je njegov nasljednik Dritan Abazović smijenjen u avgustu 2022. nakon potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC, što je izazvalo političku krizu.

Milojko Spajić, aktuelni premijer, suočava se sa pritiscima unutar koalicije, a u Crnoj Gori je sve češća tema da bi politička nestabilnost mogla dovesti do još jedne smjene na čelu vlade.

Srbija: Vlade koje ne završavaju mandat

U Srbiji se rijetko dešava da premijer završi puni mandat. Najnoviji primjer je Miloš Vučević, koji je podnio ostavku u januaru 2025. nakon studentskih protesta u Novom Sadu zbog tragedije u kojoj je stradalo 15 ljudi. Prije njega, Aleksandar Vučić je 2017. podnio ostavku na mjesto premijera kako bi preuzeo funkciju predsjednika države.

Još jedan primjer je Vojislav Koštunica, koji se povukao zbog neslaganja unutar vlade po pitanju Kosova, dok je Ivica Dačić podnio ostavku zbog potrebe za „političkim legitimitetom“.

Hrvatska: Ostavka kao politička kalkulacija

Ivo Sanader je 2009. podnio ostavku pod izgovorom „ličnih razloga“, ali su ubrzo isplivale optužbe za korupciju koje su rezultirale njegovim hapšenjem. Za razliku od Srbije i Crne Gore, u Hrvatskoj su premijeri češće napuštali funkciju zbog ličnih skandala ili pritiska javnosti.

Severna Makedonija: Zoran Zaev – dva puta ostavka

Zoran Zaev je 2019. podnio ostavku jer država nije dobila datum za pregovore sa EU, ali se vratio na vlast 2020. Ipak, nakon poraza na lokalnim izborima 2021. ponovo je podnio ostavku. Njegov prethodnik Nikola Gruevski pobjegao je iz zemlje nakon što je osuđen za korupciju.

Slovenija: Ostavka zbog referenduma i pregovora sa sindikatima

Premijer Slovenije Miro Cerar iznenada je podneo ostavku 2018. godine, pred kraj mandata. Odluka Vrhovnog suda da poništi referendum o izgradnji pruge bila je “kap koja je prelila čašu”. Iako je većina na referendumu podržala projekt, sud je smatrao da je vladina podrška mogla uticati na ishod. Tokom tog perioda, Cerar se suočavao sa zahtevima sindikata za povećanje plata i pitanjima o neregularnostima u javnim tenderima. Ipak, naveo je da je država u boljem stanju nego 2014. godine i građanima vratio vlast.

Ostavke premijera u Bosni i Hercegovini: Rijetki slučajevi u političkom okruženju

U složenom političkom sistemu BiH ostavke premijera su rijetke.

Božidar Matić podnio je 2001. ostavku na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara nakon što je Parlament odbacio predloženi Izborni zakon.

Premijer RS Milorad Dodik dao je ostavku 1999. nakon odluke da Brčko postane distrikt, a ne dio RS, što je priželjkivao. Nekoliko dana kasnije najavio je mogućnost povlačenja ostavke.

Premijer Federacije BiH Nedžad Branković podnio je ostavku 2009. nakon što je stranački lider Sulejman Tihić to zatražio zbog potvrđene optužnice za zloupotrebu položaja.

Na Balkanu, ostavka rijetko predstavlja „moralni čin“. U većini slučajeva, premijeri se povlače zbog političkog pritiska, izbornih neuspjeha ili sudskih procesa. U Crnoj Gori, ostavke su bile gotovo nepoznata praksa – dok su u susjednim državama premijeri ipak češće odlazili sa funkcije, ali uglavnom zbog neizbježnih okolnosti, a ne lične odgovornosti.