Hrabra Sara nije dobila pravdu, pobijedila je dnevna politika

    6 dana pre 201 pregleda Izvor: pobjeda.me

Foto: Pixabay –

Slučaj seksualnog uznemiravanja koji je doživjela Sara Vujisić od strane njenog bivšeg profesora Radomana Čečovića predstavlja alarm za cijelo društvo jer i dalje nemamo epilog tog skandala. Nedostojni profesor Čečović, koji ne krije da je slao eksplicitne i vulgarne poruke svojoj bivšoj učenici, ne samo da je ostao na radnom mjestu, već nije ni izgubio licencu za rad, što ukazuje na ozbiljne propuste u načinu na koji naš obrazovni sistem reaguje na ovakve situacije. Slučaj je, da stvar bude gora, od seksualnog uznemiravanja učenice elitne obrazovne ustanove prerastao u sferu dnevne politike i pokušaj odbrane direktorice Gimnazije po političkom i nacionalnom ključu (!?)

Kako osigurati pravdu za žrtve? Hrabra Sara, čak i u slučaju smjene direktorice, nije dobila pravdu, već je njen slučaj otišao duboko u političke vode, a postao je i pokušaj obračuna dijela Vlade sa ministarkom prosvjete, nauke i inovacija koja želi da radi svoj posao. I koja samo primjenjuje vladavinu prava na način što će poštovati nalaz inspekcije!

Cjelokupno društvo je palo na ispitu: Umjesto da na djelu pokažemo da svaki oblik seksualnog uznemiravanja ima posljedice ne samo za počinioce, već i za institucije koje ne postupaju na odgovoran način – ušli smo u klasičnu politizaciju slučaja, gdje se hijerarhijski odgovorna direktorica od strane dijela vlasti pokušava predstaviti kao žrtva ,,srbofobne kampanje“.

U sjenci mjerenja ko je srbofob ili ko je veći Srbin ili Crnogorac ostalo je ključno pitanje: Da li je moguće da profesor koji je osumnjičen za ovakvo ponašanje nastavi da radi sa učenicima, a da se to ne smatra ugrožavanjem bezbjednosti učenika? Zašto institucije nijesu reagovale adekvatno?

Prema nalazu inspekcije, direktorica Gimnazije nije preduzela odgovarajuće mjere koje su joj bile na raspolaganju u skladu sa zakonom povređujući čak i Statut ustanove. Time se šalje opasna poruka da žrtve ne mogu do kraja računati na podršku sistema, što je apsolutno neprihvatljivo. Direktorica, kao odgovorna osoba, morala je postupiti odlučno, kako bi pokazala da škola neće tolerisati seksualno uznemiravanje.

Umjesto brzog i efikasnog odgovora sistema dobili smo ono što smo najmanje željeli: političko svrstavanje kroz kampanju podrške direktorici, što u ovom osjetljivom slučaju dodatno komplikuje situaciju. Insistiranje na odgovornosti direktorke, kako se to želi predstaviti, ne znači politički napad na jednu stranu, već jasnu poruku da sistem mora funkcionisati u interesu učenika i njihove bezbjednosti.

Važno je podvući da je ovaj slučaj mnogo više od izolovanog incidenta. On ukazuje na širi problem nedostatka mehanizama za zaštitu učenika u školama, kao i na nedovoljnu spremnost institucija da se uhvate ukoštac sa ovakvim problemima. Ako sistem ne uspije da zaštiti Saru Vujisić, šalje se poruka svim mladim ljudima: da njihove negativne priče i iskustva u školama nijesu važni.

Dodatan problem koji je podijelio javnost jeste podrška od čak 64 profesora Gimnazije svojoj direktorici. Ovakav čin od strane profesora, koji su fokusirano podržali direktoricu, dok su istovremeno samo površno i bez veće osude reagovali na ponašanje Čečovića kroz polurečenicu o ,,nedostojnom činu“, otvara brojna pitanja o pravim motivima i vrijednostima koje se u ovoj ustanovi zastupaju. Postavlja se legitimno pitanje: Zašto profesori u vidu peticije nijesu podržali hrabri istup Sare Vujisić i pozvali na nultu toleranciju kada je u pitanju seksualno uznemiravanje u školi? Ili je na djelu profesorska omerta.

Takva vrsta selektivnog reagovanja može se tumačiti kao pokušaj da se zaštiti određena hijerarhija ili da se izbjegne dublje suočavanje s problemima koji ugrožavaju profesionalni integritet kolektiva. Ili je sve možda politika.

Kada profesori biraju da pruže snažnu podršku jednoj strani, dok hijerarhijski nadređenu osuđuju, šalju poruku da je unutar ustanove možda prisutna atmosfera straha, pristrasnosti ili možda čak kalkulisanog ćutanja.

Postavlja se pitanje da li je prioritet profesora bio očuvanje ugleda institucije ili zaštita određenih ličnosti u sistemu. Površna osuda ne samo da umanjuje ozbiljnost problema, već potencijalno doprinosi normalizaciji neprihvatljivog ponašanja, što može imati dugoročne posljedice na povjerenje učenika, roditelja i šire zajednice u rad elitne škole.

Ovdje je ključna odgovornost da se jasno i principijelno zauzme stav, koji neće biti vođen interesima partija već vrijednostima koje bi obrazovna ustanova trebalo da predstavlja. Jer, duboko je uznemirujuća poruka koja se širi društvenim mrežama među bivšim đacima Gimnazije: ovo više nije škola koju smo završili.