U životu prepunom nepredvidivih situacija o osiguranju mnogi počnu da razmišljaju tek kada shvate koliko bi bolje bilo da su ga u nekom trenutku imali kao već ugovorenu uslugu društva koje nešto takvo omogućava.

Osiguranje je način na koji pojedinci, porodice i preduzeća mogu da se zaštite od potencijalnih gubitaka i rizika koji su dio svakodnevice — bilo da je riječ o prirodnim nepogodama, nesrećama ili neočekivanim životnim situacijama. Iza jednostavne ideje o zaštiti od štete krije se kompleksan sistem finansijskog planiranja i upravljanja rizicima.

Osiguranje je finansijska usluga koja omogućava fizičkim i pravnim licima da smanje ili eliminišu finansijski rizik od nepredvidljivih događaja. U osnovi, osiguranje funkcioniše na principu solidarnosti tako što veliki broj osiguranika uplaćuje premije koje se koriste za pokriće šteta onih koji su pretrpjeli gubitke, omogućavajući da osiguranje pruža zaštitu tako što transformiše neizvjesnost u predvidljive, smanjene troškove.

U finansijskom smislu, osiguranje je metod za upravljanje rizikom. Osiguravajuće društvo prikuplja premije od osiguranika i tim sredstvima upravlja na način koji omogućava pokrivanje šteta uz očuvanje sopstvene likvidnosti i profitabilnosti. Mehanizam kako se obezbjeđuju sredstva, kako se obračunavaju premije, i kako se upravlja kapitalom, čini osnovu osiguravajuće industrije.

Obračun premije

Premija, koja je osnovna finansijska obaveza osiguranika, predstavlja iznos koji se uplaćuje kako bi se ostvarilo pravo na pokriće od štete. S obzirom na to da premija mora da bude dovoljna da pokrije potencijalne štete, ali i da osiguravajuće društvo ostvari profit, njen obračun je vrlo složen.

Za početak, rizik koji je osiguran je glavni faktor koji utiče na visinu premije. Ako je rizik visok (npr. ako je osiguranje vozila u nekoj oblasti sa visokim procentom saobraćajnih nezgoda), premija će biti veća. Nasuprot tome, ako je rizik nizak (npr. ako je osoba sa dobrom zdravstvenom istorijom), premija će biti manja. Osiguravajuća društva koriste statističke modele i analize podataka za procjenu verjovatnoće nastanka štete. Na osnovu tih podataka, društvo određuje koliko će novca prikupiti od svih osiguranika da bi pokrilo očekivane gubitke.

Premija se takođe obračunava na osnovu visine osigurane sume, odnosno vrijednosti koju osigurani objekat ili osoba predstavlja. Na primjer, ako neko osigurava luksuzni automobil, vrijednost osigurane sume će biti visoka, što znači i višu premiju.

Pored toga, faktor kao što je franšiza — tj. dio štete koji osigurani mora sam da snosi — takođe utiče na premiju. Što je franšiza veća, to je premija manja, jer osiguravajuće društvo pokreće manje šteta.

Vrste osiguranja i njihov finansijski aspekt

Podjela osiguranja na različite vrste, kao što su osiguranje lica, osiguranje imovine, dobrovoljno i obavezno osiguranje, omogućava prilagođavanje zaštite specifičnim potrebama osiguranika, dok se finansijski aspekti razlikuju u zavisnosti od rizika, premija i zakonske regulative.

Osiguranje lica se odnosi na finansijsku zaštitu pojedinca u slučaju smrti, invaliditeta, nesreće ili bolesti. U finansijskom smislu, osiguranje lica obuhvata procjenu životne dobi, zdravstvenog stanja, zanimanja i drugih faktora koji mogu uticati na dugoročne obaveze osiguravajuće kompanije.

Kod životnog osiguranja, premije mogu biti niže ako je osiguranik mlađi, dok stariji ljudi imaju veće premije jer osiguravajuće društvo mora da predvidi veću vjerovatnoću nastanka osigurane štete (smrt ili teže zdravstvene poteškoće). Takođe, kod invalidskih ili zdravstvenih osiguranja, premija zavisi od istorije bolesti osiguranika, profesije (ako ima povećan rizik od povreda), i načina života. Ovo osiguranje obuhvata dugoročne finansijske obaveze jer se isplate mogu obavljati tokom dužeg perioda.

Osiguranje imovine obuhvata zaštitu fizičke imovine od različitih rizika kao što su požari, poplave, krađe ili oštećenja. Finansijski aspekt imovinskog osiguranja podrazumijeva procjenu tržišne vrijednosti imovine, kao i analizu rizika koji se mogu desiti u određenoj oblasti (geografskoj ili industrijskoj).

Osiguranje imovine je ključno za finansijsku stabilnost pojedinaca i preduzeća jer u slučaju štete, osiguravajuće društvo nadoknađuje dio ili cjelokupan gubitak. Premija je u ovom slučaju proporcionalna vrijednosti osigurane imovine. Ako neko osigurava komercijalnu imovinu ili fabriku, premija će biti znatno veća u odnosu na osiguranje male stambene jedinice, zbog viših rizika i vrijednosti.

Dobrovoljno osiguranje obuhvata ugovore koje osiguranik bira po sopstvenoj volji, kao što je osiguranje života, zdravstveno osiguranje ili osiguranje imovine. Finansijski, dobrovoljno osiguranje donosi fleksibilnost u pogledu vrste pokrića i visine premije, jer osigurani mogu da odaberu šta im je najpotrebnije.

S druge strane, obavezno osiguranje je regulisano zakonom i obuhvata kategorije kao što su obavezno osiguranje vozila, penzijsko osiguranje ili osiguranje radnika. U finansijskom smislu, obavezno osiguranje ima stabilniji prihod za osiguravajuće društvo, jer je broj osiguranika predvidljiv, a premije su regulisane kroz zakone. Ovo omogućava lakšu procjenu potrebnih rezervi za pokrivanje potencijalnih šteta, kao i lakše upravljanje finansijskim tokovima.

Unutrašnje i spoljašnje osiguranje

Podjela osiguranja na unutrašnje i spoljašmnje, pri čemu se spoljašnje dijeli na saosiguranje i reosiguranje predstavlja ključne načine upravljanja rizikom, koji se razlikuju po tome kako se odgovornost i finansijski teret štete raspodjeljuju među učesnicima u procesu osiguranja.

Unutrašnje osiguranje podrazumijeva situaciju u kojoj osiguravajuće društvo preuzima rizik u cjelosti, što znači da samo ono snosi odgovornost za isplatu štete. U finansijskom smislu, ovo nosi sa sobom veće obaveze, jer osiguranje mora imati adekvatne rezerve kapitala kako bi pokrilo sve moguće štete. Ovaj oblik osiguranja je jednostavan i direktan, ali može da stvori velike izazove u slučaju velikih, kolektivnih nesreća.

Saosiguranje je sistem u kojem više osiguravajućih društava dijeli rizik i odgovornost za pokriće štete. Ovo omogućava osiguravajućim društvima da smanje svoje izloženosti velikim gubicima, raspodjeljujući finansijski teret među više subjekata. Gledano sa finansijskog aspekta, ovo je način zaštite kapitala i smanjenja volatilnosti na tržištu osiguranja.

Reosiguranje je metod u kojem osiguravajuće kompanije prebacuju dio rizika na druge osiguranike, kako bi zaštitile sopstvenu solventnost i likvidnost. Reosiguranje omogućava osiguravačima da uzmu veće rizike, nudeći šire pokriće, bez toga da se previše izlažu mogućim katastrofalnim gubicima. Ovaj proces je ključan za stabilnost cjelokupne industrije, jer pomaže u stabilizaciji kapitala i omogućava pokrivanje velikih gubitaka.

Piše: Ana Nives Radović