Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, potpredsjednik Vlade Momo Koprivica i lider Nove srpske demokratije Milan Knežević govore čistim crnogorskim jezikom, ali to neće da priznaju iz političkih razloga, iz inata, i mnogih drugih razloga, ocijenio je u emisiji „Na kraju dana“, na Televiziji E, dugogodišnji novinar, profesor srpskohrvatskog jezika i osnivač NVO Crnogorski zbor Božidar Jaredić. 

Jaredić kaže da ne stoji činjenica prikazana popisom stanovništva po kojoj većina stanovništva Crne Gore govori srpskim jezikom. Crnogorski jezik je, ističe on, zvanično priznat i kodifikovan jezik, i 2007. u Ustav ušao kao zvanični službeni jezik države Crne Gore. 

– Sve države koje su priznale Crnu Goru, priznale su Ustav i priznale su crnogorski jezik, a 2017.godine on je i normiran kao poseban jezik i sve slavističke katedre su ga priznale kao poseban jezik. E sad da vidimo ko u Crnoj Gori govori srpski, a ko govori crnogorskim jezikom! Gospodin Mandić, kome sam ja u Pobjedi objavio jedan tekst, ,, O jeziku ti rode zborim” , tačno njemu namijenjen, ali očito da ga on nije pročitao. Ja tvrdim da gospodin Mandić, gospodin Koprivica, gospodin Knežević, svi oni govore čistim crnogorskim jezikom. Zašto? Zato što oni upotrebljavaju ijekavicu i zato što će Mandić reći moj đed, a ne moj deda. Zato što će Koprivica reći lijepe đevojke, a neće lepe devojke, pa prema tome oni isključivo govore crnogorski jezik, što oni neće da priznaju to je iz političkih razloga, iz inata, i mnogih drugih razloga. Možda im to tako danas odgovara. Ja smatram da danas u Crnoj Gori srpskim jezikom govore samo oni koji su rođeni u Srbiji i došli da žive ovdje. I to je potpuno prirodno, to je potpuno normalno i ja to prihvatam – rekao je Jaredić. 

On je podsjetio da se u Crnoj Gori pisalo narodnim jezikom, koji je i Vuk Karadžić uzeo kao osnovu novog jezika. Danas u 21.vijeku se zna porijeklo crnogorskog jezika i ono, ističe Jaredić, potiče od vladavine Crnojevića. Od tada se nazivamo Crnogorcima, pa je zaključak, smatra Jaredić, da se neki pišu Srbima iz interesa. 

– Vuk Karadžić je, uz pomoć Jerneja Kopitara, uspio da napravi srpsko hrvatski rječnik, da obuhvati riječi sa štokavskog područja, i što je vrlo interesantno, čak i neki dugi jezici koji su bili, kao čakavski ili kajkavski, oni su prihvatili štokavicu i taj dio Hrvatske i dalje ima kajkavštine, ali ono što je pisani zvanični jezik je štokavski… Latinski jezik je bio mali jezik Rima, ali je on, pošto je Rim bio ogromno carstvo, u taj jezik uveo i mnogo drugih jezika, koji su se utopili i postali latinski jezik. Godinama, kako su pojedine imperije nastajale, tako je došlo do divergencije, pa od latinskog jezika su postali i rumunski i francuski, španski i portugalski. Nešto slično se dogodilo i kod nas…Raspadom Jugoslavije došlo je do divergencije, isto kao kod latinskog jezika, i iz tog jezika nastala su četiri jezika, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Stvaranjem novih država, svaka država je željela da i sama ima svoj jezik, jer jezik je biće jednog naroda, nešto što je njegov kulturni prepoznatljivi identitet. Ukoliko nemate svoj jezik, vi nemate ni svoju državu – zaključio je Jaredić.