Na samoj granici između Srbije i Crne Gore, na pitomoj i prelijepoj Jabuci i na 1420 metara nadmorske visine ušuškao se zaseok Mijajlovica, gde se nalazi poslednja kuća na teritoriji naše države. Porodica Lukić godinama unazad se bavi stočarstvom i veliki su domaćini. Iako nije bilo lako živjeti u pograničnom pojasu nakon podjele jedne na dvije države, oni su ostali na svom ognjištu i vrijedno rade.

– Nama je kuća oko 300 metara od same granice, a oko 70 odsto imanja i livada nam je u Crnoj Gori. Mi se bavimo stočarstvom, imamo 500 ovaca, preko 100 goveda i 40 konja, i za ispašu i na pojenje je neophodno da pređu na pašnjake i na pojilišta koji su na teritoriji Crne Gore. Dok je bila zajednička država nije bilo problema, ali nakon podjele na Srbiju i na Crnu Goru došlo je do brojnih problema. Ja moram dnevno preći granicu i preko 20 puta kad je sezona radova u toku i potjerati stoku, a kako bi zakoračili pogranična policija pita, provjerava, kontrološe, zabranjuje prelaz. Rizikovali smo i da platimo kaznu za ilegalan prelazak granice. Nisu muke prestale ni kada smo za svaku ovcu nabavili pasoš. Sve to je trajalo do prije nekoliko godina dok se nije promijenila vlast u Crnoj Gori, sada je moram reći ipak malo bolje, priča Milanko Lukić.

Prilazni put bio u očajnom stanju – gume spadale sa automobila

Pod njihovim krovom složno žive tri generacije, Milenko i supruga Novka, sin Branko sa svojom suprugom Slađanom i njihovo petoro djece. Puna kuća djece za njih je najveće bogastvo, a zahvaljući upravo Lukićima opstaje i osnovna škola na Jabuci jer je pohađaju upravo njihova djeca. Udaljeni, ali prelijepi zaseok je njihov dom i njihovo ognjište i jedni su od rijetkih koji uopšte ne namjeravaju da ga napuste. Sve sami stvore sa svojih deset prstiju i imaju stado za ponos čitave Srbije, ali ono što im je do prije nekoliko dana nedostajalo jeste put.

– Prilazni put do naše kuće bio je u tako očajnom stanju, da je nama svake godine bivalo upropašćeno jedno terensko vozilo. Gume su ostajale na putu. To je bio užas i katastrofa. Djecu smo jedva prevozili do škole. Mučili smo se mnogo, čitav rad sa stokom nam nije padao toliko teško koliko to što zbog užasnog puta nismo mogli normalno da funkcionišemo. Zato sam ja zarad boljeg sjutra moje dece i mojih unuka, otišao u Ljuboviju kad je tamo bio predsjednik. Sve sam mu ispričao, on me je čovjek ljudski saslušao i rekao da će to biti riješeno, priča Milenko.

Vjerovao je ovaj vrijedni planinac predjsedniku, ali nije se nadao da će novi put stići prije ove zime, a njegov dosanjani san na ovaj način postati stvarnost.

– Ljudi moji, kad sam vidio mašine i radnike, nisam mogao da vjerujem. Predsjednik je odmah reagovao, u saradnji sa lokalnom samoupravom, umjesto 625 metara koliko sam ja tražio, asfaltirano je dva kilometra puta. Nisam mogao da vjerujem mojim očima, suze radosnice su lile niz obraze. Moja porodica i ja ćemo zauvijek biti zahvalni, jer ovo je naš spas. Znam da će moja djeca i unuci sada imati put i da se neće mučiti kao mi. Od mene nema srećnijeg čovjeka na svijetu, sa suzama u očima rekao je Milenko.

Koliko im asfalt znači, nije krio ni trinaestogodišnji unuk Miloš, koji će sada lakše stizati do škole.

– Tata i djeda su nas do sada vozili, bilo je jako teško. Put je bio očajan, dugo vremena je trabalo da stignemo do škole, naročito kad padaju kiše i snijegovi. Sada će sve biti mnogo lakše. Kad sam vidio da je put gotov i da preko njega sada idemo, to je bio jedan od najljepših dana u mom životu, kaže Miloš.

Pogranična sela nisu zaboravljena

Prvi čovjek opštine Prijepolje kaže da se uz pomoć države vraća polako život na Jabuku, pogranično selo koje je nekada vrvjelo od mještana, ali i od turista.

– Kažu da je ovo poslednja kuća u Srbiji, ali za nas je prva kad se krene iz Crne Gore. Mještani pograničnih sela suočavaju se sa nizom problema, ali mi se trudimo da izađemo u susret i pomognemo koliko god je u našoj moći. Ja obilazim redovno teren, znam sve naše stanovnike i znam sve njihove muke. Tu smo da pazimo na njih i da ih pomažemo. Lukići su vrsni domaćini, vrijedni, plemeniti i dobri ljudi i srce mi je puno kad vidim da je ostvaren njihov dugogodišnji san. Uz pomoć države i uz aktivnost lokalne samouprave može mnogo toga da se promijeni na bolje na teritoroji naše opštine, naročito među selima kojih ima posebno mnogo u pograničnom pojasu, zaključio je prvi čovjek opštine Prijepolje Drago Popadić.