Krajem oktobra vrijeme  je podsjećalo na kasno ljeto. Zelene livade, uređena seoska domaćinstva, blaga brdašca okružena zimzelnim drvećem, sve odiše mirom i skladom u selu Lijeska, u kome ima 39 domaćinstava. Takva nije samo priroda već i ljudi koji tu žive, složni i puni poštovanja i hvale prema rodbini i komšijama. Probijanje nove trase puta Vrulja- Mijakovići daje živost svemu i bolje uslove života. Do grada je svega 15 tak minuta.

U domaćinstvu Milana (60) i Radinke Rade (57) Bajić, jesenje jutro provodimo ispred kuće, na uređenoj terasi sa nadstrešnicom, dok sunce obasjava ljepotu prirode i sela. Sinovi Nikola (30) i Aleksandar (27) su desna ruka ocu Milanu koji pored toga što je poljoprivrednik zna da radi poslove na sječi, izvlačenju i prevozu šume. Tako su zgodni momci uz oca naučili da zarađuju za život, ne obilazeći firme u kojima bi tražili zaposlenje. Milan je radio 12 godina u državnim firmama, podgoričkom „Građevinskom“ i pljevaljskom „Uzoru“, koje su propale. Nakon toga se oženio Radom i od tada zajedno žive u Lijesci 35 godina. Velika su im radost dvoje unučadi od najstarije kćerke Ane, koja sa porodicom živi u Danilovgradu.

Zajednička, renovirana, kuća porodice Bajić i prije 18 godina izgrađena Milanova i Radina, okružene su sa još desetak novih objekata za potrebe poljoprivrede. Posjeduju kompletnu mehanizaciju potrebnu za poljoprivredne radove. Prije nekoliko godina preko MIDAS programa, subvencionirano im je 50 odsto sredstva, za investiciju vrijednu 47.000 evra od koje su izgradili garažu za mehanizaciju i nabavili novi traktor, sve priključke, mašinu za razgrtanje đubriva. Imaju balirku, tri kamiona i tegljač za radove na izvlačenju građe.

Ove godine upokojio se Milanov otac, osadesetpetogodišnji Sava, koji je živio sa Milanom, i od petoro djece dočekao je 13 unučadi i sedmoro praunučadi. Najveće bogastvo četvorice braće Bajić Milana, Miloja- penzionera iz Beograda i blizanaca Ivka i Živka, iz Pljevalja, jeste ljubav, sloga i poštovanje. Zemlju nisu dijelili a otac je na Milana prepisao da može da koristi imanje preko 20 godina, čime je stekao pravo na korišćenje premija za stoku i mogućnost da uplaćuje doprinose za penziju kao poljoprivrednik. Godišnje uplaćuje 360 evra i ima 31 godinu radnog staža. Imaju zajedničku kuću u Pljevljima, a ljeti svi pomažu kada je kosidba, braća, bratići. Zajedno slave porodičnu slavu, 9. januara, Svetog Stefana ili Šćepandan.

Pričaju da ih ljeti ima 18 u obje kuće i Rada uz osmjeh kaže da je hljeba napekla kao neka pekara. Za slavu njeno je zaduženje samo meso da skuva. Imaju preko decenije plastenik od 60 kvadrata u kome im uspijeva paprika, krastavac, paradajz, koji dobro rodi pa je plod dostizao i do 950 grama. Velika sreća je porodična sloga i uzajamne posjete, zajedno spremaju zimnicu, ljutenicu, šarenu salatu, ajvar , barenu papriku, u vrtu siju krompir koji je slabo rodio ove godine, pasulj, luk. Iako je Milan radio molerajske i građevinske poslove, kaže da su braća blizanci prvi majstori koji su mu zidali kuću a nakon zatvaranje Vektre- Jakić rade građevinske poslove.

Trenutno imaju pet krava, sedam svinja za tov, a do prije tri godine držali su 10 krava i do 40 ovaca. Pod vještačkom travom zasijano je četiri hektra livada. Smanjili su jer ne mogu da stignu sve poslove a Rada ne može sama da postigne. Radin sir je dva puta dobija o nagrade na pljevaljskim Danima sira. Za prvo mjesto dobila je muzilicu a jednom je uzela treću nagradu. Kaže da nemaju problema sa prodajom sira i da bi mogli i više da prodaju kada bi imali. Rada nema tajnu, siri na tradicionalna način, kao što svi ostali rade, kaže. Ističu da su im se domaćinstva iz Kovrena žalila da teže prodaju sir pa ga nakupcima daju i po 2,60 evra.

Znamo da radimo i po 12 sati dnevno i ne mogu da nađem radnike koji hoće da rade na rušenju šume, pa sam tražio i radnike iz Bosne. Radimo sve te poslove u privatnim šumama u pljevaljskoj opštini, priča Milan dodajući da se ne bi moglo samo od poljoprivrede živjeti bez dodatnih poslova na sječi šume. Kao sam svoj poslodavac osmislio je organizaciju i rad u kome imaju posla na pretek on i oba sina a povremeno angažuju i dodatne radnike.

Brat Miloje kaže da je Lijeska odmor za dušu i penzionerske dane provodi i do pola godine u rodnom mjestu. Prisjeća se kako su nekad okolna brda bila zatrpana stadima ovaca, i kako se preko 10.000 ovaca vidjelo se od njihovih kuća na prostoru od 100 hektara. Tada se plaćala državi pašarina. Danas sve manje mladih voli selo, posebno djevojke više vole da rade u trgovini ili ugostiteljstvu nego da imaju svoje gazdinstvo sa vrijednim domaćinom, kaže Miloje dodajući da u selu imaju 30 neoženjenih vrijednih momaka i domaćina.

Bajići hvale svoje komšije iz Lijeske kako jedni drugima pomažu, i kako su u selu svi u dobrim odnosima, “nema u selu niko da sa nekim ne priča“.

Prisjećaju se Milan i Miloje kako su nekada išli na mobe, pa Milan kaže da je često išao drugima na mobe i da su to bila lijepa druženja uz pjesmu, razgovor, zajednički ručak. Znalo se iskupiti 25 kosaca koji bi za 12 sati mobe pokosili 4 hektra livade što danas traktor sa rotacionom kosačicom pokosi za 4 do 5 sati, kaže Milan.

Rada kaže da joj nije mnogo ni teško na selu i pokazuje mi porodične fotografije. „Vidi kako imam lijepu unuku“, sa osmijehom i ponosom ističe.Puno je zajedničkih slika sa brojnih veselja Bajića. Svi lijepi, stasiti i visoki.

Teško je đe nema ženske ruke i dječijeg smjeha, kaže Milan pokazujući ljuljaške koje su napravili kad im dođu unučad u goste.

Poljoprivrednici iz Lijeske mogu biti ponosni na selo koje nije požućelo niti zaraslo u korov i šikaru.