Dok su bile djevojčice 12 anketiranih žena, od njih 89, doživjelo je seksualno nasilje, a svi počinioci su bili članovi porodice ili osobe od povjerenja. Otac je bio nasilnik u četiri slučaja, porodični prijatelj u četiri, dok su u po jednom slučaju zabilježeni i ujak, stric, brat od ujaka i đed.

To je, između ostalog, pokazalo istraživanje o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori koje su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i NVO Prima. Kazali su daje ovakva studija prvi put urađena u našoj državi, a anketirali su 89 žena i 11 djevojčica sa iskustvom seksualnog nasilja koje su se za pomoć obratile Sigurnoj ženskoj kući i SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić.

Silovanje je, prema njihovim riječima, doživjelo 85 žena i djevojčica, a ostalih 15 ispitanica bile su žrtve obljube nad djetetom, nedozvoljenih polnih radnji i podvođenja i omogućavanja vršenja polnog odnosa. Oko 90 odsto žena, prema nalazu nevladinih organizacija, nikada nije pokušalo da prijavi nasilje.

“Jedna od žena je progovorila o svom iskustvu seksualnog nasilja tek nakon 60 godina. Seksualno nasilje je doživjela u djetinjstvu od brata, a odlučila je da pozove naš broj tek nakon njegove smrti”, piše u istraživanju.

Od 12 prijavljenih slučajeva 10 je adresirano na policiju, a dva centrima za socijalni rad.

“Jako mali broj slučajeva je dobio sudski epilog. Tri žene su samo učestvovale, odnosno svjedočile na sudu, te je jedan nasilnik kažnjen zatvorom, drugi novčanom kaznom od 150 eura, a treći je oslobođen. Kaznu zatvora za krivično djelo silovanje od dvije godine i šest mjeseci dobio je jedino počinilac u slučaju gdje je žena imala vidne fizičke povrede”,  naveli su oni.

Istraživači su konstatovali i da zaposleni u centrima za socijalni rad ne pokreću postupak u svakom slučaju gdje postoji sumnja na seksualno nasilje nad djecom. Kako su napisali, došli su do saznanja da je u jednom slučaju majka detaljno opisivala da djevojčica navodi da je otac dodiruje po genitalijama uz prijetnje da o tome ne smije pričati nikom, da je to njihova tajna, ali da je izostala reakcija.

Od centara za socijalni rad majke su dobile obeshrabrujuće poruke, da je potrebno da imaju čvrste dokaze, da će ako prijave policiji dijete izlagati dodatnoj traumi, da će ići na vještačenje u Zagreb o svom trošku. Stručne radnice centara za socijalni rad su davale objašnjenja dasu takve reakcije djetata normalne, jer prolaze kroz stresan period razvoda, da su detalje o seksualnim odnosima odraslih vidjele na televiziji, te da današnja djeca imaju bujnu maštu.

Prijave policiji nijesu podnešene negodavali su u studiji. Istraživači su o ovoj pojavi anketirali i predstavnike državnih institucija, pa su „došli i do podatka da neki zdravstveni radnici odbijaju da pregledaju osobu koja je doživjela seksualno nasilje”.

“To su nam rekli socijalni radnici koje smo anketirali”,  istakli su oni.

Ukazano je i na činjenicu da je veća kazna „ako zamijenite registraciju na kolima” do pet godina zatvora, a za nedozvoljene polne radnje dvije godine.

Od nadležnih je zatraženo da se, između ostalog, pooštri kaznena politika, formira elektronska baza seksualnih prestupnika, da se osnuje specijalni fond namijenjen pomoći maloljetnim žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode, trgovine ljudima, te da se propiše protokol o postu panju sa žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode.