USPUTNI ZAPISI IZ PLJEVALJA – Hazbo i Bajo

    3 godine pre 2364 pregleda Izvor: vijesti.me

Polegla jesen pljevaljska, a Miodrag Ilić Tuč, i ja, tada mlađani novinari “Pobjede”, uvijek rado u ovoj varoši, pogotovo 20. novembra, na Dan oslobođenja Pljevalja. S nama je jedaman putovao stariji kolega Danilo Eraković da odatle nastavi u zemljotresom pogođenu Banjaluku. Sjećam se i njegovog lijepog naslova: „Banjaluko, izdrži“.
A Pljevlja razigrana, raspjevana; tu i čudesna Međurepublička zajednica za kulturno-umjetničku djelatnost s glasovitim poslenikom kulture Kemom Šećerkadićem. Veselo na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije… A jedan pljevaljski šofer bješe odlijepio za Lepom Lukić…

Odsijedali  bi u nevelikom, ljupkom hotelu “Zelengora”, đe su se prazničnih dana okupljali stari Pljevljaci, revolucionari, među kojima je odvajao pravnik, diplomata, ambasador SFRJ u Ujedinjenim nacijama, prvoborac Mišo Pavićević. 

 Andrić u svojim djelima spominje ove krajeve na tromeđi, pa je, inspirisan nobelovcem, slikar Hazbo Nuhanović čitav ciklus nazvao “Iz moje avlije”. Na njegovim slikama topli crveni krovovi pljevaljski, razigrani mostovi Tare i Drine, vrletni pivski pejzaži, plavetnilo durmitorskih jezera…

– U mojim novim slikama boja je autentičnija, više odgovara ovom podneblju gdje je dosta drveta, ćeramide – pričao mi je Hazbo Nuhanović. – To su uglavnom boje starog zlata, nepečene gline, od koje su ovdje napravljene mnoge stare kuće. Mislim da sam se na tom ciklusu zadržao petnaestak godina, koji je nastao od slike “Avlija pod Ljubišnjom”. Avlija je moj atelje, taj ograničeni prostor u kome slikam. Inspiraciju nalazim i u Andrićevoj “Jeleni, ženi koje nema”, jer da nijesam slikar, u podneblju Pljevalja bio bih, najvjerovatnije, pisac, i to pjesnik! No, poezija boje je zamijenila poeziju riječi…

Za razliku od literature, Pljevlja u slikarstvu, do Hazbove pojave, nijesu bila toliko poznata.

– Tradicija književnosti u Pljevljima je duga, ali i slikarstvo ima tradiciju. Eto, na svega tridesetak kilometara od Pljevalja nalazi se manastir Mileševa i u njemu čuvena freska “Bijeli anđeo”. Moja inspiracija je vezana za naše srednjevjekovno slikarstvo, ali i za Botičelija –  dijagnosticira Hazbo Nuhanović. – Možda je prednost živjeti u malom gradu jer nema klanova, manje padate pod razne uticaje, a, istina je, ima mnogo više vremena za rad. Zahvaljujući dobrim komunikacijama, mogu se vidjeti Pariz, Venecija, Kopenhagen. Pa, eto, ja sam izlagao u Plužinama, ali i u Parizu; u Foči, ali i u Kairu; u Pljevljima, ali i u Pragu. Naravno, i u Titogradu, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu…

Na Hazbovim slikama specifičan kolorit.

– Rijetko je očekivati mediteranski kolorit, žarke boje, boje sunca, u sumornim planinskim vrletima Sandžaka. Treba tu proživjeti bar jednu godinu i doživjeti sva četiri godišnja doba u Pljevljima i vidjeti bjelinu zime, žarku svjetlost jeseni, mozaik žuto-crvenih boja šume kraj Pljevalja i odmah će paleta biti jasna, vjerodostojna, puna vedrih boja – kaže Hazbo. – Ne mogu se zaboraviti avlije i sokaci, boje ćerpiča i ćeramide, koje je prekrila patina vremena, kao zlatom presvučena…

Reći će Hazbo za sebe da radi šezdeset godina! Nikad nije samo slikao. Bio je profesor, direktor, sekretar Samoupravne interesne zajednice kulture, predsjednik lokalnog SSRN- a i član Predsjedništva Crne Gore.

– To sam radio u radnom vremenu, kao i drugi ljudi, ali sam poslije podne i dio noći uvijek bio likovni umjetnik Hazbo Nuhanović, zahvaljujući razumjevanju porodice koja me oslobodila drugih poslova.

Po dolasku u Titograd, spavao je u jedoj sobi Vile “Gorica”. I tu raskrilio štafelaj, razapeo platna.

– Opet slikam Ljubišnju, isto kao kada sam boravio u Parizu i slikao Pljevlja. Pored opterećenja u Predsjedništvu, ako je to uopšte opterećenje, jer ja sam pristao to da radim, ovih dana sam izlagao u Baru, Budvi, Kotoru…

Novembar u drvoredima; sumoran i siv. Bubnji bubnjara u punoj kafani “Zelengore”. Pažnju privlače nove pljevaljske višespratnice, prožete elementima folklora i orijentalne arhitekture, autora Baja Mirkovića, šefa Projektantskog biroa u Pljevljima. Stvara osobenu arhitekturu, koja u današnjem sivilu i uniformisanosti gradova, zrači ljepotom, duhom… Vele Pljevljaci, cio grad je Bajov spomenik.

– Danas se pojavio internacionalni stil u arhitekturi koji ima tendenciju da uniformiše. Pojavile su se sandučare koje ili mrtvo leže po horizontali, ili se praznoglavo dižu kao vertikale – kazivao mi je u “Zelenori” arhitekta Bajo Mirković. – Ne bih htio da mali grad izgleda kao isječak iz velikog grada. Mali grad ima svoju logiku. Razlikujem i priznajem osobenosti u kulturnom nasljeđu s kojim čovjek intimno živi danas i  ubuduće. Ovdje, u Pljevljima, ne mogu da ne primijetim izvjesne izvore na koje moram da se oslonim. To je područje prilično sklonjeno od uticaja, ali ne na svoju štetu. Prisutan je jedan orijentalni momenat zajedno sa staroraškim (crkve, manastiri), kao i folklorni i patrijarhalni ton i duh. U ukrštanju tih elemenata osjeća se izvjesna bujnost, dekorativnost, kako u formama, tako i u koloritu…

Jeseni 1969. godine, teku završni radovi na hotelu “Pljevlja”, projektanta Baja Mirkovića. Svojom neobičnom arhitekturom, nalik prelomljenim kolibama, novi hotel pobuđuje interesovanje.

– Prilično se oslanjam na elemente folklora utkivajući mu, isto tako, izvjesne dekorativne elemente – kaže arhitekta Mirković. – Prelomljene kolibe su neka asocijacija na prelomljene orijentalne lukove s džamije u Pljevljima i moje zgrade preko puta hotela, mada se to teško raspoznaje zbog svijesti da se izbjegnu nedovoljno sazvučene forme. Otpori su veliki; nekad i ja sumnjam u ispravnost svojih stavova, ali slušajući svoju intimu, borim se za njih…

Bajo i Hazbo. Jesen plovi niz Ćehotinu.

Autor Slobodan Vuković je novinar i pisac