Umjesto u rodnom gradu, dr Kaljević više od dvije decenije živi i radi u Beogradu Dokazao se i utemeljio je svoju stručnost. Odavno važi za jednog od najistaknutijih hirurga koji radi u Urgentnom centru
Ono što je atletika u sportu, to je u medicini hirurgija – kraljica najhumanije profesije koja zahtijeva apsolutnu posvećenost, velika odricanja, ogromnu ljubav i mnogo znanja. Dr Goran Kaljević iz Pljevalja želio je od malih nogu da postane upravo hirurg i da svoje znanje stavi na raspolaganje rodnoj Crnoj Gori.
Okolnosti su, međutim, dr Kaljevića odvele na drugačiji put. Umjesto u rodnom gradu, kom je svim srcem želio da pokloni ono najbolje, on više od dvije decenije živi i radi u Beogradu. U velikoj sredini, koja nemilosrdno „melje” svakog čiji se profesionalni kredibilitet i na najmanjem testu može dovesti u pitanje, dr Kaljević je dokazao i utemeljio svoju stručnost. Odavno važi za jednog od najistaknutijih hirurga koji radi u Urgentnom centru. Među „vukovima hirurgije” u prestonici Srbije obezbijedio je svoje mjesto samopregornim radom, ogromnim znanjem, konstatnim usavršavanjem i rezultatima na koje bi svaki njegov kolega mogao da bude ponosan.
Neko bi rekao da je sudbina uplela prste da Srbija dobije još jednog vrhunskog stručnjaka u oblasti najzahtjevnije grane medicine, i da ujedno implicira kako je u isto vrijeme Crna Gora izgubila na istom polju. U razgovoru dr Kaljević ne skriva žal što nije uspio da se dokaže u svom gradu, ali – poput svakog istinskog poštovaoca Hipokratove zakletve – pacijente stavlja na najviši pijedestal.
– Srednju školu završio sam 1982. u Pljevljima, kao druga čuvena Šuvareva generacija, a onda sam otišao u Varaždin, lijep barokni gradić da odslužim vojni rok, u vrijeme kada je vojska bila ona prava vojska – kaže dr Kaljević . – Medicinski fakultet završio sam u Sarajevu i imao sam želju da živim i radim u Pljevljima. Krenuo sam na hirurgiju, međutim nisu mi dali…
Ne skrivajući gorčinu i žal u glasu, kaže da je kamen spoticanja ka ostvarenju njegove najveće životne želje bio – nacionalizam:
– Hirurgija je bila služba od posebnog značaja za moju sredinu, a onda su se u hirurgiju umiješali političari i ja sam ostao bez specijalizacije.
Konkurs koji je objavljen u „Politici” 1991. uticao je na ispisivanje novog poglavlja u životu dr Kaljevića. Zahvaljujući dobrim referencama, dobio je specijalizaciju u Prištini na KBC-u. Stigao je na Kosovo sa jednom torbom u gepeku automobila. Nije imao ni smještaj, ni hranu, ni mentora. Kao cvijet iščupan iz prirodnog staništa i bačen u vrtlog, pa ako uspije da se ukorijeni i opstane…
-Mnogo mi je pomogao pokojni profesor Bulajić koji mi je dao smještaj na samoj klinici . – Bio sam šest mjeseci u malom profesorskom apartmanu, sve do saobraćajne nesreće i pogibije profesora Bulajića. A onda su me Srbi sa Kosova protjerali sa klinike u Studentski dom. Živeo sam kao studenti koji rade, u maloj sobi bez grijanja, bez vode…
Živeći u više nego skromnim uslovima, dr Kaljević je učio za hirurga. I njemu, kao i njegovim kolegama cimerima od kojih su neki čak i sa porodicama živjeli u Studentskom domu u Prištini, obećan je takozvani „Ju program” za naseljavanje Kosova. Niko od njih koji su došli sa strane, otkriva, nije dobio stan – dobili su ga samo Srbi sa Kosova. Politiku koja je opet uplela svoje prljave prste u živote običnih ljudi dr Kaljević ne želi da komentariše:
– Politikom se ne bavim, jer je ne razumijem. Ali, jako mi je teško kada iz istorijskih izvora znam šta je i dokle je nekad bila Crna Gora, a šta je nekad bila Srbija. Imam gorak ukus u ustima po tom pitanju…
U vrijeme njegovog boravka na Kosovu (od 1991. do 1995.), na tim prostorima vođena su, kaže, dva paralelna života – srpski i šiptarski. Ali, to ga nije interesovalo; jedino što je želio bilo je da hirurgiju, koju smatra medicinom a sve ostalo sudbinom, nauči do tančina. Teški slučajevi nizali su se kao na fabričkoj traci, ali jedan mu je posebno ostao urezan u sjećanju:
-Nikada neću zaboraviti pacijenta koji je vozio automobil iza zaprežnih kola na kojima je bila ruda. Prikolica nije bila osvijetljena, ruda se zabila u šoferšajbnu i probila vozaču automobila grudni koš. Uspjeli smo da ga spasimo…
Bio je srećan kada je odlazio sa Kosova u Beograd, i nikada više nije poželio da se vrati u Prištinu. Završnu godinu specijalizacije proveo je u Beogradu, na Prvoj hirurškoj klinici. Period prilagođavanja pamti kao težak; nije zaboravio razočarenja zbog neispunjenih očekivanja o boljem životu, većem standardu… Ali, i sa tim se pomirio, vođen neutaživom potrebom i strašću da ljudima spasava živote.
Vrhuncem svoje karijere smatra transplantacije jetre koje posljednje tri godine radi sa timom kolega u Urgentnom centru. Devetoro mladih ljudi dobilo je novu šansu za život, a to, ističe, nema cijenu.
-Naši mentori su bili iz Zagreba, prof. dr Stipe Jadrijević i prof. dr Kocman, uz sadašnjeg ministra zdravlja Srbije Zlatibora Lončara koji je sve to pokrenuo, jer da nije bilo njega u Urgentnom ne bi bila urađena nijedna transplantacija. – Uradili smo devet transplantacija, a sigurno bi ih bilo i više da postoji zakon. Primjera radi, posljednjih nekoliko godina Hrvatska je prva u svijetu po broju transplantacija u odnosu na broj stanovnika. Oni imaju zakon koji kaže da su svi donori, osim ako se rodbina ne saglasi. U Srbiji čak i donorske kartice koje ljudi pišu ništa ne vrijede, jer završnu riječ daje rodbina.
Beograd osjeća kao svoj grad, ali često i rado dolazi u Crnu Goru. Majka dr Kaljevića živi u Pljevljima, a na Žabljaku je porodična kuća njegovog pokojnog oca. Želio je da se vrati u Pljevlja, da se dokaže kao hirurg, ali ga nikada niko nije pozvao. Sada bi se, otkriva, vratio samo kao konsultant. Ovu svoju odluku slikovito objašnjava:
– Kada jednom počnete da vozite ’mercedes’, teško je da se vratite u ’fiću’!
Na opasku da „fića” ima dušu, dr Kaljević odgovara:
-Da, ali i ’mercedes’ ima dušu!
Adrenalinski život
Posao kojim se naš sagovornik bavi, uz znanje, iziskuje u veliku koncentraciju, strpljenje i fokusiranost u ključnim trenucima. Pitamo ga kako u današnje vrijeme uspijeva da održi balans.
-Rafting na Tari, podvodno ronjenje, planinarenje kanjonom Nevidio, na Durmitoru, Prokletijama… To su lijepa druženja. Svaki hirurg mora pomalo da bude i kockar, a da bi neko bio dobar kockar mora da ima dovoljno adrenalina. Uzbuđenja nas dovode u situaciju da napunimo baterije i da sve uradimo najbolje moguće.
Pročitajte još