„Pecunia non olet“ – „Novac ne smrdi“ Već nekoliko godina unazad CBCG javno objavljuje podatak o broju fizičkih lica koja na računu kod domaćih komercijalnih banaka imaju preko milion eura.

Piše: Stevan Gajević

Kako smo mi uglavnom populističko društvo, nastalo na ruševinama možda i najekstremnije verzije komunizma u bivšoj Jugoslaviji, javnost taj podatak prilično percepira negativno. Da ne bude zablude, većina naših sugrađana i zemljaka ne vidi sebe u komunizmu, ali neki recidivi su i dalje prisutni. Jedan od stereotipa je i to da svaki funkcioner treba da ima službeno auto sa bar 200 eura goriva mjesečno, i što je najzanimljivije to u ovoj zemlji imaju skoro svi funkcioneri čak i niži, a automobili nedostaju: ljekarima, veterinarima, policajcima, vatrogascima… Kod nas je „normalno“ da samo oni koji rade u državnom sektoru nešto „znače u društvu“, pa je navalica na ta radna mjesta i državnih službenika je sve više, plate su im više a produktivnost je ili mala ili ne postoji.

Ali da se vratimo na temu milionera, jer čim se to pomene misli se na neke ljude koji su se obogatili korupcijom, vezama bliskim vlasti i sl. Takvi ljudi u našoj zamlji postoje i prilično su vidljivi, a uobičajen naziv za njih je tajkun, u Britaniji se zovu moguli, a u Rusiji oligarsi. Zajedničko im je to što su prvo veliko bogatstvo stekli uglavnom zahvaljujući nekoj vezi sa državom. Ipak, vremena su bila takva, a moramo biti pošteni – ni u drugim zemljama prvobitna akumulacija kapitala nije ni u čemu bila mnogo bolja, bilo je čak i drastične primjene nasilja. Tim ljudima treba da se bave institucije države.

Široki auditorijum na objavljivanje broja milionera reaguje pitanjem: ko su ti ljudi jesu li ovi … ili oni… treba ih oporezovati, oduzeti im bogatstvo i sl. Iako kod nas kapitalizam ipak dolazi na mala vrata, kao nasleđe komunizma imamo i činjenicu da društvo još uvijek nije drastično raslojeno na neke nivoe staleža, što znači da se i oni siromašniji i bogati oblače slično, hrane se slično, imaju slične ili iste navike, čak se okupljaju na istim mjestima. Štaviše bogati ljudi kod nas se druže sa manje bogatim sugrađanima kako bi pokazali da su uspješni.

Ipak, u svakom društvu, počev od neolita pa do danas bogatstvo se stvaralo i drugim nezavisnim putevima – štednjom, radom, trgovinom, tehnološkim napretkom, sticajem okolnosti, brakom, nasledstvom, prodajom imovine… Tako da i u našem društvu postoje ljudi koji su do milion eura došli legalnim putem i neki od njih takav novac drže u bankama.

S druge strane, s obzirom na to da je Crna Gora i turistička poželjna destinacija kod nas dolaze i žive strani građani, koji donose novac i drže u bankama kako bi ga koristili prema ličnim afinitetima.

Ako se zna da smo prethodne dvije-tri godine imali izraženu inflaciju koja je obarala vrijednost gotovine, oko nečijeg motiva za držanje novca u banci ne mogu nedvosmisleno da se izjasnim, ali najčešće imamo nedostatak hrabrosti za investiranje, sigurnost imovine koju ne mogu da imaju ako novac drže kod kuće, manja likvidnost drugih oblika imovine, ali i kakva-takva kamata, koja na velike iznose na godišnjem nivou zna da bude solidna.

Kako sam imao sreću ili nesreću da kroz karijeru sarađujem sa bogatim ljudima moram da naglasim da su motivi za donošenje odluka tipa „šta sa novcem“ različiti pa čak vrlo često i iracionalni.

Sa makroekonomskog aspekta i pored toga što većini djeluje pogrešno, još je Adam Smit definisao bogatstvo jedne nacije kao skup individualnih bogatstava. Dakle, što je više bogatih – zemlja je bogatija. Čim imamo bogatu zemlju i nama ostalima je lakše tj. postoji više mogućnosti. Ako imamo zdravi uticaj bogatih na donošenje bitnih odluka, to se često istorijski pokazalo dobro jer oni koji su novac stvorili, po pravilu znaju kako se rukuje novcem i njihovo iskustvo je dragocjeno. Sa druge strane, jakom vladavinom prava treba onemogućiti njihov eventualno negativan uticaj u smislu donošenja koruptivnih odluka.

Rezime bi bio da kada govorimo o broju milionera koji novac drže u bankama a kojih prema izvještaju ima 89, jedino i nažalost možemo konstatovati da je njihov broj mali.

A da li imamo milionere koji novac ne drže u bankama?

Naravno, milioneri u Crnoj Gori po pravilu novac ne drže u bankama, bar ne u domaćim. Ukoliko se, pak, krene od vrijednosti imovine koju posjeduju građani a posebno nakon poslednjeg skoka cijena nekretnina, veliki broj naših sugrađana ima imovinu, najčešće nekretnine, vrijednu milion eura i više. Sa ovog aspekta smo u prednosti nad većinom zemalja EU.

Sa druge strane, oni koji imaju operativno bogatstvo preko milion eura, najčešće svoje bogatstvo imaju i stiču u formi povezanih pravnih lica.

Tako da se u Crnoj Gori većina velikih privrednih subjekata, u trgovini, u industriji, u građevinarstvu ili turizmu veže za fizička lica koja su njihovi stvarni vlasnici, i koji operativno raspolažu imovinom tih kompanija. Prema jednom istraživanju, u državi je u toku 2022. godine funkcionisalo preko 250 domaćih pravnih lica koja su na računu imala milion i više eura. Gledano u ukupnoj imovini pravnih lica (osnovna i obrtna sredstva) sa vrijednosti milion i više broj je neuporedivo veći.

Kako i gdje de fakto vlasnici tih kompanija drže svoje lično bogatstvo, ostavljam na maštu čitaocima, ali usled nerazvijenog tržišta kapitala i malih kamata koje isplaćuju komercijalne banke veliki dio tih sredstava su u formama koje nisu operativne, niti su u biznisu, već se drže sakrivena ili pretvorena druge oblike likvidne imovine (kripto valute, nekretnine, plemeniti metali, umjetnine i dr).

U zemljama sa razvijenim tržištem kapitala, najčešći omjer između berzanskih i drugih oblika imovine je 60:40, odnosno 60 odsto investicionih sredstava se drži u akcijama i obveznicama dok je 40 odsto u klasičnim oblicima (nekretnine, zlato, dijamanti, gotovina, kripto valute).

Sredstva koja se plasiraju u akcije ili obveznice takođe se raspodjeljuju u odnosu 60:40, odnosno 60 odsto u akcije i 40 odsto u obveznice. Obveznice naročito državne, ali i korporativne prilično su popularan vid investiranja jer se smatraju sigurnim izvorom prihoda, dok same akcije imaju viši prinos, ali i više oscilacija. Bira se optimalna kombinacija sigurnosti i prinosa.

Kako nema tačnog recepta kako i koliko kupiti čega i prodati, svako ima svoju logiku i matricu ulaganja, ali sve bogatima je jedna stvar zajednička – svjesni su činjenice da „nema izvora koji ne može presušiti“ pa se ipak dio sredstava mora skloniti za ne daj bože, po principu „duplog dna“ u kazanu.

Na samom kraju valja se prisjetiti „Nikomahove etike“ u kojoj Aristotel daje primat upotrebi a ne stvaranju bogatstva, pa shodno tome nije bitno koliko je bogatstvo već kako se ono koristi. Drugim riječima, ukoliko se dio bogatstva koristi u filantropske svrhe te ukoliko se njime mudro raspolaže takvo bogatstvo postoji na korist vlasnika i na sreću zajednice.

Mi možemo dodati da iskustvo i savjeti od onoga ko je prošao kroz faze stvaranja i rasta, za onoga ko vodi državu predstavlja neizmjerno bogatstvo.

(Autor je finansijski konsultant)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „PV Informera”