Proteklih dva mjeseca, djeca i mladi u Crnoj Gori bili su učesnici političkih previranja i ekstremnih ponašanja, izazvanih usvajanjem u parlamentu kontradiktornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Ilustrativan primjer uključenosti maloljetnika u politička zbivanja kojima ton daju pretpolitička identitetska pitanja bio je slučaj cijepanja crnogorske državne zastave u jednoj podgoričkoj osnovnoj školi, što je objavio portal CdM na način da je prekršio etičke principe profesije.

Na društvenim mrežama se, povodom navedenog i drugih slučajeva, strastveno ili bistre glave diskutovalo o tome ko je odgovoran za pojavu ovakvog ponašanja mladih. Portal PCNEN je na istu temu razgovarao sa mladim ljudima koji edukuju mlade.

“Mladi ljudi, tragajući za svojim još nedefinisanim identitom skloni su idendifikovanju sa određenim grupama, što ih čini lakom metom za radikalne i ekstremističke stavove”, kaže Andrijana Radović, direktorica Crnogorske organizacije za samostalnost i mobilnost omladine (COSMO).

“Naši mladi”, nastavlja ona, “žive u nepovoljnom društveno-medijskom okruženju, a i u poprilično su lošem ekonomsko-socijalnom položaju, tako da lakše postaju podložni ektremizmu. Sa druge strane, poprilično su nezainteresovani za društveno – politička pitanja, nedovoljno informisani i edukovani, pa potpadaju pod uticaj modela ponašanja ili razmišljanja koja im se plasiraju”.

Da se mladi nalaze u lošem položaju, te da su skloni imitaciji misli i Dušan Masoničić, dugogodišnji izviđač i neko ko poučava mlade.

“Mladi su skloni imitiranju onoga što vide. U adolescentskim godinama još uvijek nisu formirane ličnosti koje zrelo razmišljaju i traže se, zato se tada i kreće sa raznim devijantnim ponašanjima, i skloni su ekstremnim stavovima. Najčešće prate ono što rade odrasli, a najviše šta rade njihovi vršnjaci koji se ističu, pa smo i sada svjedoci toga”, kaže Masoničić.

Da je porodica sve manje primarni agens socijalizacije misli Nina Krivokapić, studentkinja master studija na Fakultetu političkih nauka na smjeru socijalni rad. Ona se već neko vrijeme bavi neformalnom edukacijom mladih na temu govora mržnje.

“Ne želim da vjerujem da je porodica ta koja djecu uči da mrze, da budu netolerantna i da ne njeguju osnovne ljudske vrijednosti. Naravno, u svakom žitu ima i kukolja, ali smatram da mladi ljudi kao ‘digitalni građani’ današnjice, jesu podložni sve učestalijim primjerima hate speech-a, ne samo od strane građana, već i od ljudi koji bi svojim javnim performansima trebali da budu primjer, a ne podrivači međuljudskih odnosa baziranih na identiteskim razlikama”, kaže Nina.

Osvrćući se na odgovornost u slučajevima uništavanja državnih simbola i odnos mladih prema simbolima,  Andrijana ističe da se odgovornost dijeli.

“Uništavanje bilo čijeg državnog obilježja je poraz cjelokupnog jednog društva, politike koja je stvorila atmosferu za to – roditelja, obrazovnog sistema…”, kaže Radović.

Iako uzima u obzir “političku nepismenost velikog broja građana”, koja se ogleda u ne razlikovanju “države i vlasti”, ona ne nalazi opravdanje za nepoštovanje državnih simbola.

“Ono što je još poraznije za naše društvo jeste što  ‘trujemo’  najmlađe, a tu najveću odgovornost svakako imaju roditelji i mediji. Jer, da ne poštuje i uništava državna obilježja, dijete u tim godinama moglo je samo da nauči ili u krugu porodice ili kroz medije”, kaže Radović.

“Djeca će shvatiti bitnost simbola onako i onoliko koliko ih njihovi roditelji poštuju i svojim postupcima prikazuju te simbole. Kako je naš politički sistem zasnovan na identiteskim razlikama, gdje se jasno povlači linija ‘mi’ i ‘oni’, pa pripadnost jednom odmah znači opasnost za ono drugo, djeca doživljavaju takav sistem kroz dužnost odbrane sopstvenog identiteta tako što ekstremističkim ponašanjem misle da brane svoje, ne shvatajući da to ne bi trebao da bude primjer u demokratskom društvu, kojem valjda težimo”, objašnjava Nina.

Dušan Masoničić smatra da je, ipak, veća odgovornost na samom sistemu, koji kreira i oblikuje društvo.

“Krivicu snosi cjelokupno društvo, ali najviše kreatori politike jer su, kao takvi, najodgovorniji za sve što se u državi dešava. Sa djecom treba raditi i kroz razgovor dolaziti do pravih rešenja, dok nametanje stavova ne donosi dobro. Trenutni politički momenat je veoma kompleksan, pa se ne može jasno utvrditi ko stoji iza kog događaja, kao i šta od svega toga djeca samoinicijativno rade. Kada u ponašanju mladih postoje naznake ekstremizma, to je veliki problem za svako društvo. Ovo mora da posluži našim kreatorima politike kao trenutak kada trebaju ozbiljno da razmisle u kom pravcu žele da naša budućnost ide, jer je evidentno da imamo problem“, kaže Dušan.

Kako riješiti problem?

Da se problem mora rješavati saglasno je svo troje naših sagovornika.

“Najbolji način za prevenciju ekstremizma je edukacija mladih na svim nivoima (porodica, formalno obrazovanje, neformalno obrazovanje, mediji ) u cilju stvaranje autentičnih stavova i izgradnje identiteta mlade osobe”, kaže Andrijana.

Nina Krivokapić misli da je, prvenstveno, neohodna “sistemska promjena cijele društvene situacije, koja pati od socijalne segregacije ‘mi’ i ‘oni’. “Prvenstveno je potrebno ukazati omladini na činjenicu da smo svi ljudi, i da razlike treba da nas spajaju i dopunjuju. Treba edukovati mlade o značaju ljudskih prava i kritičkog promišljanja jer samo tako, kroz edukovanje i istraživanje stvarnosti, mogu da se vrate na put tolerancije i ljubavi“, kaže Nina.

Dušan Masoničić kaže da “država mora konstantno da radi na edukaciji mladih, ne samo po pitanju smanjenja ekstremnih ponašanja već i svega ostalog”. “Očigledno je da obrazovni sistem ne uspijeva adekvatno da odgovori na potrebe mladih. Neformalno obrazovanje je takođe značajno za obrazovanje, vaspitanje i razvoj mladih ljudi, mada je ono nepravedno zanemareno u vremenu koje je iza nas”, kaže Dušan.

Mladi edukatori se slažu i da je kaznena politika važna, ali da je ponekad kontraproduktivna.

“Mladi ljudi moraju biti aktivni, upoznavati različite običaje i kulture da bi izgradili ispravne stavove. Sa druge strane, u slučaju razumijevanja ekstremizma kao opasne pojave, država mora pronaći adekvatan model djelovanja u vidu represivnih mjera”, kaže Andrijana.

Dušan Masoničić je naveo ilustrativan primjer, želeći da istakne značaj dobrih mjera kaznene politike.

“Navešću primjer kada je jedan momak (kao slučajan prolaznik) prišao grupi iz druge zemlje na jednoj našoj aktivnosti i oduzeo im zastavu. Oni su mirno reagovali i dali mu zastavu, zapisali mu tablice i prijavili slučaj policiji. Nije prošlo više od sat vremena i on je uhapšen, a kasnije mu se sudilo. Zaprijećena kazna je bila dvije do osam godina zatvora. Ovaj primjer govori o značaju mjera kaznene politike. Što se tiče kaznene politike, ona je neizostavni vid prevencije i mora da postoji. Ono što je još važnije od samog postojanja kaznene politike je njena pravedna implementacija“, kaže Dušan.

Andrijana Radović dodaje da se mora raditi na sistemu obrazovanja kako bi se smanjila socijalna distance koja zabrinjava.

“U 21.vijeku, u Crnoj  Gori, mi imamo mlade koji neće da se druže sa političkim neistomišljenicima, neće da se zabavljaju sa osobom koja im se sviđa jer je druge vjere, neće da budu u istoj prostoriji sa Romom, neće da prihvate različitosti… I neko je to naučio naše mlade, a oni su na to pristali“, ističe Andrijana.

“Problem ekstremizma kod mladih je višesektorsko pitanje, ali svakako je jedna od glavnih karika sistem obrazovanja. Mladi se vole identifikovati sa određenim grupama i prilagođavaju se njihovim ‘pravilima’ ponašanja  jer im to olakšava funkcionisanje. Školske razmjene i umrežavanja mladih iz etnički različitih sredina dobar je način da se mladi upoznaju, što će rezultirati smanjenju/eliminisanju predrasuda“, kaže  Andrijana.

Nina Krivokapić kaže da “sistem obrazovanja pati od nedostatka adekvatnih nastavnih predmeta koji bi se ticali društveno-političkog sistema”. Da ih ima, uvjerena je ona, “mladi ljudi bi imali priliku upoznati se sa osnovama države i njenog funkcionisanja, pojmom građanina/ke, i svega onoga što oni kao aktivni članovi društva svakodnevno žive.”

Dušan Masoničić smatra da se stvari pod hitno moraju mijenjati jer su posljedice po društvo trajne.

“Svjedoci smo da se djecom manipuliše skoro svakodnevno, čak i sa najmlađim učenicima, a da sistem ne daje adekvatna rešenja. Sve kreće od kreatora politike, oni su donosioci odluka, oni su ti koji bi trebalo da stvore sistem koji donosi rešenja i oni imaju najveću odgovornost. Tu nema svijesti o priznanju greške kao i osjećaja za odgovorost, pa se to prenosi na cjelokupno drušvo”, kaže Dušan.

Andrijana Radović zaključuje da “ekstremizam utiče na  mlade i na cjelokupno društvo”, te da će “sjutra  ti mladi da svoju djecu vaspitavaju na isti način, i tako se samo vrtimo u krug.”

“Podjele od kojih pati naše društvo su devastirale suživot građana, i učinile da i budući naraštaji neće moći živjeti  u skladnom okruženju. Mladi su jedina nada u ovom začaranom krugu i oni moraju da se nadopunjuju, kako bi društvo išlo dalje”, kaže Nina.

Dušan Masoničić zaključuje da su roditelji u problemu kako da djeci obezbijede osnovnu egzistenciju, “pa često zanemaruju rad na oblikovanju svoje djece u ljude kakvi bi trebali biti”.

“Mediji, takođe, imaju veliku odgovorost u cijeloj priči. U potrazi za senzacijom, tiražem, brojem klikova na vijesti i neobjašnjivom potrebom da se bude prvi, mediji objavljuju gomilu neprovjerenih vijesti. Često imamo naslove koji nemaju veze sa tekstom. Pažnja se najčešće usmjerava na loše stvari jer je to traženije, dok se lijepe i dobre stvari zanemaruju. Kada mlada osoba sve to sagleda, normalno je da želi da ode ili da skrene u devijantno ponašanje”, kaže Dušan.