Vlasti su preko radija upozorile građanstvo da će „svako ko pokuša da dođe na sahranu ovog neprijatelja naše narodno-oslobodilačke borbe biti uhapšen i krivično gonjen“

U „oslobođenom“ Beogradu na današnji dan, 19. januara 1945. godine komunisti su pretukli na smrt Petra Bojovića. Sahranjen je na Novom groblju, uz prijetnju OZN-e da će svako ko bude došao na njegovu sahranu biti uhapšen i krivično gonjen.

Petar Bojović šetao se od jedne do druge dužnosti (dvije godine je bio i načelnik Glavnog generalštaba) sve do Prvog balkanskog rata kada je postao načelnik Štaba Prve armije; bio je učesnik Kumanovske i Bitoljske bitke, a zbog svojih zasluga dobio je čin generala. U Drugom balkanskom ratu odnio je pobjedu nad Bugarima u Bregalničkoj bici nakon čega je postao zapovjednik tzv. Novih oblasti: Kosova i Makedonije.

Na čelu Prve armije ostao je i u prvoj fazi Prvog svjetskog rata: tukao se u Cerskoj bici, a nakon oslobađanja Šapca prešao je Savu i ušao u Srem, na teritoriju imperije koja nas je napala – Austrougarske. Međutim, tu je ranjen i smijenjen sa komandnog položaja.

Vrhovna komanda će ga ponovo aktivirati tek novembra 1915. godine zbog početka Trojne ofanzive (kada su Austrougarskoj pomogle Njemačka i Bugarska da pokori „supersilu“ Srbiju). Kao zapovjednik Novih oblasti pruža otpor neprijatelju dok se srpska vojska povlači, a potom biva imenovan za načelnika Štaba Vrhovne komande; ostavku na tu funkciju podnijeće 19. juna 1918. godine zbog toga što se nije slagao sa proširenjem Solunskog fronta.

Ponovo postaje komandant Prve armije, tuče Bugare i Nijemce na Dobrom Polju i 13. septembra dobija čin vojvode (za one koji ne znaju, a takvih je nadamo se malo, u pitanju je naš ekvivalent činu feldmaršala).

Nakon okončanja Velikog rata biva postavljen na dužnost komandanta Prve armijske oblasti; zatim januara 1921. prelazi na dužnost načelnika Glavnog generalštaba Vojske Kraljevine SHS. Međutim, krajem iste godine biva smijenjen. Zvanično obrazloženje ministra vojnog generala Milivoja Zečevića je bila tvrdnja da je do toga došlo „zbog starosti i pokazane nesposobnosti za dalje vršenje vojne službe“. Nezvanično, i vjerovatno istinito, smijenjen je zbog toga što je radio na projektu Vrhovnog vojnog savjeta koji bi, između ostalog, davao predloge za postavljanje i unapređivanje viših oficira čime je tobož okrnjio ugled Kralja Aleksandra kao vrhovnog komandanta i očito mu povrijedio sujetu.

Imao je 63 godine kada je postao penzioner. Penzija mu je kao vojvodi bila u rangu ministarske. Živio je povučeno u kući koju je kupio na Vračaru, često je izlazio u šetnje, a ponekad je i jahao konja do Topčidera i Košutnjaka, niz Nemanjinu i Kneza Miloša.

Nakon izvršenog državnog udara 27. marta 1941. godine nova vlast ga postavlja na poziciju vrhovnog inspektora vojne sile jer je promjenom uredbe određeno da to može biti samo vojvoda ili armijski general, a Bojović je bio jedini živi vojvoda. Povlačio se sa vojskom, ali je zajedno sa princom Đorđem Karađorđevićem (starijim bratom pokojnog kralja Aleksandra) odbio da pobjegne iz zemlje i bio zarobljen od strane Njemaca u Sarajevu.

Nijemci su mu dozvolili da se preko Vrnjačke Banje vrati u Beograd, nakon čega su pokušali da ga iskoriste. Posjetio ga je generalni opunomoćenik Rajha za privredu Srbije Franc Nojhauzen koji ga je pozvao na saradnju sa okupatorom „u interesu srpskog naroda i Rajha“.

Vojvoda Bojović mu je rekao: „Gospodine, vi znate da sam ja po profesiji vojnik, da cijenim svaku vojsku, pa i vašu vojsku. Vaša vojska u ovom trenutku je okupator moje zemlje i ja ni u kakvom obliku, sve dok okupacija traje, sa tom vojskom ne mogu sarađivati. Molim vas da mi učinite uslugu i obezbjedite da dok okupacija traje prag moje kuće ne pređe njemački vojnik, a ja se obavezujem da za to vrijeme neću iz kuće izaći“.

Tako je i bilo. Nijemci su očigledno duboko poštovali starog vojvodu pošto nijedan pripadnik Vermahta niti SS-a niti bilo koji Nijemac nije prešao prag njegove kuće tokom tri i po godine okupacije Beograda, a ni vojvoda Bojović nije izašao napolje, osim u sopstveni vrt oko kuće, uvijek obučen u svečanu vojvodsku uniformu.

Nijemci su tek na samom kraju svog boravku u našoj prijestonici, vjerovatno iz taktičkih razloga, uhapsili vojvodu Bojovića. Pušten je odmah nakon oslobođenja, kada je na ulice glavnog grada Srbije i Jugoslavije već bila stigla jedna posebna sorta ljudi.

Kuću je zatekao opljačkanu. Odnijeli su skoro sve, a jedna od rijetkih stvari koje su ostavili bila je svečana vojvodska uniforma. Obukao ju je i izašao napolje. Potom su ga uhapsili na licu mjesta, skupa sa sinom Dobricom koji je pokušavao da ga odbrani. U zatvoru su nastavili da ga tuku i ponižavaju. Zatim su ga pustili, izmučenog.

Bojovićev komšija iz Trnske ulice dr Pavle Milošević svjedočio je kasnije da su komunisti, odmah po osvajanju Beograda, uhapsili vojvodu jer im je smetalo njegovo slavno ime.

„Bojović, inače slabog zdravlja, umro je od posledica unutrašnjeg krvarenja zadobijenog u višednevnom premlaćivanju od strane OZNE u zatvoru, pušten je samo kući, u Trnskoj broj 25 na Vračaru, da umre“, pisao je Milošević.

Komunisti su najvjerovatnije kaznili vojvodu jer je podržao otpor generala Draže Mihailovića.

Zloglasna komunistička tajna policija OZNA objavila je po vojvodinoj smrti preko Radio Beograda:

„Poštovani slušaoci, danas je 20. januar 1945. godine. Juče je u Beogradu umro vojvoda Petar Bojović. Važno saopštenje: Svako ko pokuša da dođe na sahranu ovog neprijatelja naše Narodno-oslobodilačke borbe biće uhapšen i krivično gonjen“.

Sahranjen je 21. januara na Novom groblju bez ikakvih vojnih i državnih počasti. Tu su bili samo porodica i najbliži prijatelji. Niko drugi nije imao hrabrosti da na vječni počinak isprati ovog junaka oslobodilačkih ratova.