Kadira Čano je rođena u Pljevljima. Sevdalinku je kao dijete zavoljela potajno pjevušeći pokraj rijeke Breznice te ljubav prema istoj ju je natjerala da ode u Sarajevu 1964. godine i okuša se u svijetu sevdaha. Zbog specifične boje glasa i načina interpetiranja izvornih sevdalinki sa teritorije Sandžaka bila je uvrštena u vrsne interpretatorke istih. Kadira nam je izašla u susret i podijelila sa nama svoju prošlost te nadu da će opet jednog dana zapjevati u Sandžaku.

NPO: Sjećate li se kada ste prvi put osjetili ljubav za sevdalinkom?

KČ: Sevdah sam slušala kao djevojčica na Radio Sarajevo, pjevali su tada rahmetli Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula i drugi. Stajala bih pored radija, mislim da nisam disala jer sam se bojala da ako budem disala glasno nešto ću pokvariti. Kako se kod nas kaže stajala sam kao ukopana na jednom mjestu. Sjećam se da sam se često nalazila u komšiluku gdje su žene pjevale a ja sam se vrzmala oko njih i upijala nesvjesno ono što bi one pjevale. Isto tako pjevala bih često uz rijeku Breznicu koja mi je uz kuću bila, pjesmu „Sarajevo behara ti tvoga“, a žene iz komšiluka bi mi rekle „ušuti jednom“. Na šta bi ja odgovorila neću i pjevala dalje sve dok me babo ne bi čuo. Pošto je babo bio vrlo strog, a u to vrijeme nije bilo popularno pjevati ljubavne pjesme, on bi me onda malo i istukao zbog toga što pjevam, ali ja sam tu ljubav za sevdalinku nastavila i pored kažnjavanja.

NPO: Slobodno možemo reći da vi svakoj sevdalinici date svoj lični pečat sa vašim raskošnim glasom. Recite nam kako vi to doživljavate i da li imate vama najdražu sevdalinku?

KČ: Volim tužne lagane pjesme, jer tada uključim srce i dušu pa odlutam, a ni sama ne znam kuda i zašto. Pjesme kao sto su „Šećer Đula“, pa „Šta bi bila đuzel Đula“, „Haj Vrbasu odnesi mi jade“, su moje pjesme koje me svojim melankoničnom tekstovima i melodijom provedu kroz ono što je u meni izazivalo tugu u mladosti, a i željom da sam negdje u davnom vaktu Stambola.

NPO: Recite nam kako i kad ste započeli karijeru i ko je najviše zahvalan za to?

KČ: 1964. godine odlazim u Sarajevo, a 1965. prijavila sam se na audiciju Radio Sarajeva. Primljena sam uz još dvoje od 20 učesnika te audicije. Rekli su mi da dođem za 20 dana na probni snimak. Tad nisam otišla, već se prijavim u kvartu Medresetu, Dom Kulture na takmičenje amatera pjevača gdje sam osvojila prvu nagradu i poziv za par mjeseci turneje po Hercegovini i Slavoniji. Poslije sam snimila dvije singlice u saradnji sa Mensurom Mrehićem i Jovicom Petkovićem. Tek kasnije sam došla na radio, jer me je pozvao maestro Jozo Penava. Posvetio mi je dvije godine ozbiljnog rada učeći me svim tehnikama pjevanja i oblikovanja mog specifičnog glasa. Volio je reći „tebi je Kadira Bog dao predivan glas. Znaš pjevati i neće ti biti na odmet škola Joze Penave“. Za arhivu Radio Sarajeva sam prve snimke snimila „Po Taslidi pala magla“, a Jozo me naučio pjesmu „Lijepa li je u Alije ljuba“ i „Tri djevojke bostan posijale“. Bilo je tu još puno pjesama urađenih sa pokojnim Jozom na što sam mu vječno zahvalna od srca.

NPO: Sevdalinka je pjesma koja dušu napuni sevdahom a vi to činite svojim čarobnim egzotičnim glasom. Imate tu neku čar da sa svojim glasom i emocijama možete da je dokučite svakom slušaocu i da ga dirnete u srce. Šta vi kažete na to?

KČ: Iskreno da vam kažem nisam baš slušala svoje pjesme. Uvjek bi gasila radio iako mi je tada rahmetli Šerbo govorio da oni mene u Radio Sarajevo vode kao specifičnog pjevača. Poslije sam saznala da je to zbog mog specifičnog izvođenja Sandžačkih pjesama. Meni se baš moja boja glasa nije sviđala sve dok me nije posjetio Junuz Zečić iz Švicarske koji je pisao o Baštini BiH. On me je upitao: „Kadira da li ste vi svjesni svoje boje glasa?“ Tad sam ga pogledala i rekla, pa ja pjevam kao i ostali. On je tad rekao, „a ne, ne. Glas Zore Dubljević i vaš glas mi u karatima zlata mjerimo“. Iskreno rečeno, pomislila sam, je li ovaj u redu sa svojim razmišljanjem? Navela sam da sam slušala sevdalinke kao dijete i zbog toga bila kažnjavana od baba, ali sevdalinka je ostavila veliki trag na moju tada mladu dušu. Sevdalinka će uvjek biti dio moga dana i tako će ostati dok živim na ovom dunjaluku.

NPO: Sevdah je bio i opstao na našim prostorima zadnjih 500 i plus godina te preživio sve ratove i nedaće. Mnogi ga pokušavaju modernizarati na bezbroj načina ali vi ste ostali vjerni izvornom sevdahu i kao takvog ga interpretirate. Šta vi mislite o novotarijama i da li mislite da one ugrožavaju izvornu sevdalinku?

KČ: Nažalost danas je puno onih u Bosni i Hercegovini i širom regiona koji sevdalinku skrnavljuju ili još tužnije rečeno, ismijavaju. Sreća manji ih je broj. Nekako me ipak ohrabruje, jer znam da imamo u Bosni i Sandžaku dobrih sevdalija koji mogu sevdah i sevdalinku očuvati, a i svojim srcem i zdravim elanom prenijeti na nove naraštaje. Zbog takvih misli često se dragom Allahu zahvalim. U našim Bošnjačkim kućama treba da se čuje i sluša sevdalinka i da djeca od malena slušaju da im ona ostane u krvotoku i u sijećanju. Tako se čuva svoja kultura.

NPO: Vi ste izuzetna interpretatorka sevdalinke i nepravedno ste bili zapostavljeni u sjeni malo poznatijih. Mnogi su mislili da ste napustili scenu ali vi se vraćate spremniji nego ikad da zauzmete vaše zasluženo mjesto. Kada možemo očekivati novu pjesmu?

KČ: Hvala dragom Bogu, već radim na jednoj novoj pjesmi koju ako Bog da vrlo skoro snimam a za koju je tekst pisao Esad Kopić Osmanović. On piše takve tekstove kao da je živio u onom bir vaktle životu. Muziku i aranžman za tu pjesmu je uradio naš veliki kompozitor i sevdalija Jasmin Ferhatbegović iz Tuzle. Pjesma je naravno u ruhu sevdaha.

NPO: Porijeklom ste sa Sandžaka (Plevlja) i tamo ste veoma cijenjeni no mnogi misle da ste se povukli iz javnosti. Recite nam gdje ste gostovali u zadnjih par godina i da li planirate nastupe i po Sandžaku?

KČ: Gostovala sam u Francuskoj zadnje dvije Nove godine. U voljeni Sandžak bih rado da gostujem, jer mi je srce sandžačko i o Sandžaku sanjam i često mislim. Iskreno se nadam da me moje Sandžaklije nisu zaboravile i da će me rado pozvati kada čuju da sam se ponovo vratila sevdahu i snimanju novih pjesama.

NPO: Za kraj željeli ste poslati poruku vašim Sandžaklijama.

Drage moje Sandžaklije u Sandžaku, a i širom svijeta,

Godine koje su iza mene, a i vas su mnogima poremetile mnoge stvari u životu. Na neki način, a i zbog rahmetli muža sam već dugo usamljena desetak kilometara od Bihaća. Pjesma jeste dio mene, ali kako sam se osjećala nekako zaboravljenom, te sam se više povlačila u sebe. Ipak hvala dragom Allahu uvijek postoji neko ko makar sebi postavi neko važno pitanje. Tako se desilo i ovaj put, a pitanje te osobe je bilo, Gdje je diva sevdaha, Kadira Čano Murtić? Iskrenost te osobe je pronašla put do mene, a i našla način da se trgnem. Sad se zaista osjećam kao sokolica Sandžaka i Bosne i još bih jednom voljela punim plućima i na krilima sevdaha doletjeti u svako mjesto mog dragog Sandžaka da vam zapjevam, da vas zagrlim i da vam kažem da vas volim i da ste mi pola života jako nedostajali.

Najljepši selami dragi moji,

Vaša Kadira Čano Murtić