Nismo mi Božić slavili tradicionalno kao i svi, ali smo ne razmišljajući koliko će nam to nekad faliti stvarali svoju tradiciju. Božić do prije nekolike godine nikad nisam slavila u svojoj kući. I u krugu, po stablu šire, ali po srcu najuže porodice.

Nismo ni varali zoru, već se budili kad je za prave vjernike Božć već značio dosta mirboženja i svega prekuvanog. Okupljali bismo se u dedinoj kući, prvo mi koji nismo išli na selo (a i to me je kajanje stiglo), a onda i oni koji su praznik otpočeli kad su zapucketale prve vatre. Imali smo jedan običan dan, koji mi je sada najupečatljivije sjećanje na sve što je prošlo i što nijedna sila ne može vratiti. Neki dragi ljudi više nisu tu, i kao preko noći se miris česnice iz jedne kuće preselio u više njih i sad su sjećanja ta koje svak na svoj način doživljava u svom domu.

Nisam dočekala ni vrijeme da ravnopravno učestvujem u spremanju, a već je sve prošlo. Uloge nas djece, od kojih dosta njih već imaju svoju djecu, je ostala na tome da prosipamo žito i svađamo se ko će prvi najaviti goste koje smo dočekivali sa malo običaja, ali sa puno ljubavi.

Taj dan je bio prava škola porodičnog zajedništva, gdje se iz moje, i kuća mojih tetaka donosila hrana i obogaćivala dedina trpeza. I nismo se utrkivali ko će bolje i ko će više nego smo svu ljubav utkali u spremanje tog dana koji mi danas ne znači toliko, osim što vjerujem da ćemo se mi preostali okupiti u slavu svih sjećanja koje imamo.

Na starom tranzistoru su se ganjale praznične pjesme. Svodili su se utisci od prethodne godine i planirali izlasci. Za nas male, taj dan je bio karta za ulazak u veliki svijet. U svakom smislu stariji su se izjednačavali s nama, pa nas čak rado uveče vodili u svoje drštvo. Društvo odraslih. A sad kad sam ja u tom dobu, shvatam da sam žurila u svijet koji će trajati mnogo više nego ovaj o kojem pričam. Pa se pomalo kajem što još bolje nije bilo, iako znam da smo mislili samo na radost i u najčistijem smislu je širili.

Ovaj dan je prepun nekih pomiješanih osjećanja, i znam da mi nismo jedina porodica. Ali ovakav praznik je jedan. Vaskrs nas je dočekivao u raznim uslovima, rokovima, poslovima. Samo Božić ima moć da se ništa ne mijenja, a sve se promijenilo.

Vatra u toj kući više ne pucketa, staza je često neočišćena, ali naše uspomene nas navode da svake godine obnovimo obećanje da ćemo jednog dana opet svi koji možemo biti zajedno. Radosni i praznični, i da će suze koji svi krijemo jedni od drugih biti razdragane i brže od mraza koji ih sačuva na našim obrazima.

Najradosni hrišćanski praznik čudno zvuči kada se umjesto po slami, čačka po uspomenama. Ali biće opet jednog dana sve o čemu pričamo!

Hristos se rodi!

Draženka Laketić