Iako broj poziva, koje primaju SOS linije, iz godine u godinu raste, ne povećava se stepen nasilja, nego spremnost žrtava da prijave nasilnike i izađu iz porodične zajednice. Najveći broj prijava podnose žene zbog nasilja koje trpe od vanbračnog ili bračnog partnera, a nerijetko i od njegove porodice – navode sagovornice Pobjede iz organizacija koje pružaju pomoć i podršku žrtvama nasilja.

NVO SOS telefon Podgorica nije dostavila odgovore iako su najavili da će to uraditi. Biljana Zeković iz te organizacije saopštila nam je da zbog obaveza nemaju vremena da ih pripreme.

Lobiranje

Nacionalnu SOS liniju za žene i djecu žrtve nasilja u porodici (080 111 111) vodi SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić. Program asistentkinja te organizacije Nada Koprivica kaže da godišnje prime od 2.300 do 2.400 poziva.

„Na mjesečnom nivou dobijemo od 190 do 200 poziva. Godišnje u prosjeku pomoć i podršku zatraži oko 400 osoba, najviše žena (oko 85 odsto), što je očekivano s obzirom na to da je nasilje u porodici rodno zasnovano i u najvećoj mjeri pogađa djevojčice i žene“, navela je ona.

Ona ocjenjuje da nasilje nije u porastu, već je povećan broj žrtava koje su odlučile da ga objelodane.

“ Za to je zaslužno kontinuirano zagovaranje i lobiranje ženskih nevladinih organizacija koje se bave zaštitom žena od nasilja, zahvaljujući njima je uspostavljen relativno dobar zakonodavni okvir za zaštitu žrtava od nasilja u porodici. Takođe, ženske nevladine organizacije razvile su različite specijalizovane servise pomoći i podrške – SOS linije, skloništa, sigurne kuće, stručnu pravnu i psihološku pomoć, uslugu pratnje povjerljivog lica, terenske timove za žene koje su višestruko ranjive. Istovremeno rade na podizanju svijesti zajednice o problemu i informišu žene o pravima koja imaju, što rezultira povećanjem broja žrtava nasilja koje se odluče da potraže pomoć i podršku. Ipak, i dalje, najveći broj žrtava nasilje ne prijavljuje“, kaže Koprivica.

Istraživanja pokazuju da je nasiljem godišnje pogođeno do 20 odsto žena u Crnoj Gori.

„Kada se ovaj podatak uporedi sa ukupnim brojem prijava, procjenjuje se da tek pet odsto žrtava godišnje odluči da prijavi nasilje kojem su izložene“, kazala je Koprivica.

Ističe da su razlozi, zbog kojih i dalje najveći broj žrtava ne prijavljuje nasilje, strah od počinioca, nepovjerenje da će ih institucije i sistem adekvatno zaštiti i neinformisanost o pravima i sistemu podrške.

„Živimo u zajednici koja i dalje ima visok prag tolerancije na nasilje pa ga žrtve nekada ne prepoznaju do trenutka kada eskalira. Žrtvama se šalje poruka da su odgovorne za nasilje koje trpe, postavljaju im se pitanja zašto se nasilje desilo i one osjećaju stid i krivicu. Sistem socijalne i ekonomske podrške je veoma slab, što dodatno žene ostavlja u situaciji nasilja“, kazala je ona.

(Ne)dovoljna podrška

NVO Ženska alijansa za razvoj iz Nikšića je organizacija koja radi od 2008. godine i u fokusu ima rodno zasnovano nasilje, ne samo porodično (seksualno, femicid, uznemiravanje, zlostavljanje na radnom mjestu i tržištu rada, javnom prostoru). U 2023. godini podršku i pomoć pružile u 68 slučajeva (94 odsto žena).

„U godinama korona virusa (2021. smo pružile pomoć u 118 slučajeva, a 2022. godine u 103 slučaja – besplatnu pravnu, psihološku ili materijalnu podršku). Nama se obraćaju ne samo žene iz Nikšića (oko 70 odsto), već i iz drugih gradova. Na osnovu iskustva smatramo da suštinski nasilje u porodici nije u porastu, već da se žrtve sada lakše odlučuju da takve slučajeve prijave. Takođe, naši podaci pokazuju i da se žene sa iskustvom porodičnog nasilja posljednjih godina češće odlučuju da izađu iz bračne zajednice u kojoj trpe nasilje“, saopšteno je iz Ženske alijanse.

Prijaviti nasilnika, kaže ona, nije lako.

„Prije svega, radi se o procesu koji se odvija kod žrtve, a ne o jednokratnoj radnji. Iz našeg iskustva možemo reći da žrtve koje kraće trpe nasilje lakše prekidaju nasilni odnos. Zavisi i od boljih resursa, podrške (drugih članova porodice ili prijatelja), materijalne mogućnosti, pozitivnih uvjerenja, kada će se lakše osnažiti da prijave nasilje i zatraže pomoć“, kazali su Ženske alijanse.

Istraživanja pokazuju da žrtve češće traže neformalnu, a tek onda formalnu pomoć, jer formalna može da dovede i do neočekivanih ili neželjenih ishoda.

„Kada je riječ o formalnoj, institucionalnoj podršci, najvažnije je garantovanje sigurnosti i zaštite, kao i razumijevanje i podrška stručnjaka kada se obrate za pomoć. Pred žrtvama koje izlaze iz nasilja, posebno kada je dugo trajalo, stoji izazovan zadatak praktično stvaranja novog života. Zato je pored sigurnosti važno da su im na raspolaganju različite usluge podrške i konkretne pomoći koje mi kao društvo još nijesmo uspjeli da obezbijedimo, a to je nedopustivo“, poručile su iz Ženske alijanse.

Nada Ristanović, iz bjelopoljske SOS linije (020 644 432), kazala je za Pobjedu da mjesečno imaju oko 12, a godišnje 144 poziva.

„SOS telefon pozivaju i žrtve iz susjednih gradova: Andrijevice, Berana, Petnjice, Gusinja, Rožaja i Mojkovca, njih upućujemo na druge organizacije i institucije. U odnosu na prethodne godine, oko 10 odsto je manje poziva, a jedan od razloga je da se smanjio i broj stanovnika na sjeveru. Žrtve se suočavaju sa raznim vidovima nasilja: fizičkim, psihičkim, ekonomskim, digitalnim, a prisutno je u različitim oblicima, verbalne i neverbalne prirode“, objasnila je Ristanović.

Privatni problem

Ona navodi da se nasilje u porodici ranije smatralo privatnim problemom, a sada su žene, zahvaljujući naporima ženskih organizacija, spremnije da prijave nasilnike.

„Faktori neprijavljivanja nasilja leže u nedostatku povjerenja u institucije, izostanku efikasne zaštite, strahu od počinioca nasilja, nesigurnosti u izlaz iz nasilja, odgovornosti prema djeci, finansijskoj neizvjesnosti i nezavisnosti, dok je, sa druge strane, standardno visok broj žrtava koje se za pomoć javljaju ženskim nevladinim organizacijama u koje imaju povjerenja“; kazala je Ristanović.

Nada Jelovac, iz Sigurne ženske kuće iz Podgorice (069 013 321), saopštila je da im se tokom prethodne godine za pomoć i podršku obratilo 605 osoba, a da mjesečno u prosjeku imaju 50 poziva.

„Broj žena koje nam se obraćaju za pomoć zbog nasilja je približno isti nekoliko godina, zbog nepromijenjenih društvenih faktora i duboko ukorijenjenog problema nasilja. Takođe, kontinuirana dostupnost podrške i usluga Sigurne ženske kuće ohrabruju žene da traže pomoć. Možemo reći da su žene spremnije da prijave nasilje u porodici, što je rezultat veće svijesti i podrške žrtvama nasilja. Ipak, treba imati na umu da postoji značajan broj slučajeva koji ostaju neprijavljeni i mogu biti posljedica raznih faktora poput straha, ekonomske zavisnosti, društvenih normi ili nedostatka povjerenja u pravosudni sistem. Žene će prijaviti nasilje u zavisnosti od faktora kao što su dostupnost podrške porodice, ekonomska nezavisnost i društvena stigma. Važnu ulogu igraju i djeca, jer žene najčešće strahuju za njihovu dobrobit, te se plaše prijetnji nasilnika da će im oduzeti djecu ili manipulisati njima da bi je lišili kontakta sa njima“, kazala je Jelovac.

Sabina Talović, iz pljevaljskog centra Bona Fide (osnovan 1999. godine) koji pruža pomoć ženama žrtvama nasilja, navela je da im se žene svakodnevno obraćaju, a da se broj poziva i posjeta ovom centru, u odnosu na prethodne godine (kovid period), povećao jer su žene imale manje mogućnosti da izađu iz kuće, telefoniraju i zatraže neku vrstu podrške.

“ Stepen nasilja u porodici generalno se jeste povećao što može da bude indikator veće informisanosti žena o mehanizmima podrške. Žrtve su sve spremnije da prijave nasilje, ali u malim zajednicama, kao što su Pljevlja, postoji veliki broj žena koje imaju iskustvo nasilja ili su u akutnom nasilju, a ne prijavljuju ga iz više razloga (tradicija, sramota, nepovjerenje u institucije, ekonomska zavisnost, običaji)“, kazala je Talović.

Sos linija za djecu

Nacionalni SOS telefon za djecu i mlade funkcioniše u okviru Dječjeg doma Mladost u Bijeloj od početka rada, decembra 2018. godine. Njegovim otvaranjem je prvi put uspostavljena takva vrsta usluge u Crnoj Gori po ugledu na međunarodnu porodicu SOS dječjih linija.

SOS telefon je od otvaranja primio više od 3.000 poziva. Mjesečno prime u prosjeku između 60 i 70 poziva, a na godišnjem nivou između 700 i 900.

Broj 116 111 mogu da pozovu sva djeca i mladi sa teritorije Crne Gore, bez izuzetka, dostupan je 24 sata, svih sedam dana.

„Usluga je prvenstveno kreirana u cilju zaštite djece od svih oblika nasilja, ali se u proteklih pet godina pokazala kao vid savjetodavne pomoći i podrške djeci i mladima u očuvanju njihovog mentalnog zdravlja“, kazali su iz SOS linije.

Navode da se primjećuje tendencija povećanja broja poziva iz godine u godinu.

„Dešavanja u društvu, aktuelne teme, sa posebnim akcentom na društvene mreže koje imaju jako loš uticaj, dovode do toga da djeca i mladi sve više pozivaju SOS telefon da bi razgovarali o svojim osjećanjima, mislima, nedoumicama, problemima i tražili savjete u rješavanju problematičnih situacija“, saopštili su oni.

Iako je SOS linija u osnovi telefon za zaštitu djece od nasilja, prijave teških slučajeva, koje bi zahtijevale dalje procesuiranje, nijesu zabilježene.

Ističu da se servis pokazao posebno opravdanim u situaciji potrebe očuvanja mentalnog zdravlja djece i mladih, jer se pozivi dominantno odnose na pitanje mentalnog zdravlja i potrebu da o tome razgovaraju.

Usluge savjetovanja na SOS liniji pružaju profesionalci tima, koji čini 20 savjetnika, među kojima su i tri supervizora, koji se raspoređuju svaki dan tokom 24 sata za rad na dječjoj liniji.

– Radi se o specijalizovanom programu obuke za telefonsko savjetovanje, koji je bazično kreiran u Velikoj Britaniji, gdje je i osnovana prva SOS dječja linija u svijetu – objašnjavaju oni.

Struktura žrtava

Iz Nacionalne SOS linije ističu da najveći broj prijava podnose žene zbog nasilja vanbračnog ili bračnog partnera.

„Imamo i prijave roditelja koji navode da su žrtve nasilja od svoje djece. Ove prijave su nerijetko povezane sa činjenicom da djeca imaju problem zavisnosti i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Djeca najčešće prijavljuju oca nasilnika. Analizirajući starosnu dob žrtava u 2022. i 2023. godini konstatuje se povećanje procenta osoba starijih od 60 godina koje prijavljuju nasilje. Naime, u 2022. godini je ovaj procenat bio oko osam odsto od ukupnog broja poziva, a u 2023. godini je iznosio 12 odsto. Međutim, polovina poziva je i dalje od strane žena koje su starosne dobi od 31 do 45 godina“, kazala je Nada Koprivica iz Nacionalne linije.

Iz Ženske alijanse potvrđuju da su najbrojnije prijave (preko 90 odsto) iz partnerskih odnosa (bračni i vanbračni partneri, bivši partneri).

„Imamo i situacije da dijete prijavi roditelje zbog nasilja, ali i da roditelj zove zbog nasilja koje preživljava od djece, ali je to tabu tema u društvu. Najčešće se prijavljuje nasilje iz partnerskih odnosa. Ovo su forme nasilja koje se ubjedljivo češće neformalno prijave, a znatno rjeđe dođe do formalne prijave (instutucijama) „, kazale su iz te organizacije.

Slična je situacija i u Bijelom Polju.

„Prijave se najčešće odnose na relaciju žena-muž. Povratnika ima među onima koji prijavljuju nasilje, a razlog vidimo u neefikasnosti institucija da adekvatno prate kršenje izrečenih mjera zabrane približavanja, uhođenja i uznemiravanja od strane Suda za prekršaje. Do sada u okviru organizacije nijesmo imali prijavu djece na roditelje ili roditelja na djecu“,  kazala je Ristanović.

Sigurna ženska kuća u Podgorici takođe prima najviše prijava žene prema mužu. Posebno ističu primjere kada su uz muža nasilni i njegovi roditelji, ali i nasilje od strane roditelja prema kćerki ili brata prema sestri.

Sabina Talić iz Bona Fide centra kaže da se i u Pljevljima najveći broj prijavljenih slučajeva odnosi na partnerska nasilja u kojima su žrtve žene (suprug, partner, momak…).

„Sve češće ima i slučajeva nasilja nad ženama od strane drugih članova partnerove porodice, a povećan je i broj nasilja djece nad roditeljima. Iako u manjem broju, postoje slučajevi kada djeca prijavljuju roditelje za nasilje, a naročito je to slučaj u toku akutnog, fizičkog nasilja, najčešće očeva. Struktura žrtava se mijenja, iako ne bitno, jer su brojčano žene žrtve u najvećem broju slučajeva“, kazala je Talić. 

Na sjeveru države fale skloništa

Kao poseban problem, iz Nacionalne linije ističu mali broj skloništa u Crnoj Gori.

„Do januara 2024. godine u Crnoj Gori je za žene i djecu žrtve nasilja u porodici bilo 42 mjesta u skloništima. S obzirom na to da je Istanbulskom konvencijom propisana obaveza države da na 10.000 stanovnika ima najmanje jedno sigurno mjesto, Crna Gora bi trebalo da ima najmanje 62 sigurna i bezbjedna mjesta. U februaru ove godine je u Baru licencirano još jedno sklonište za žene i djecu sa ukupno 20 mjesta, što znači da je Crna Gora ispunila ovaj formalni standard. Važno je istaći da su ova skloništa/sigurne kuće u centralnoj i južnoj regiji što znači da nijesu pravilno regionalno raspoređeni“, kazali su oni.

Iz Ženske alijanse navode da Podgorica, Nikšić, Bar, Berane i Pljevlja imaju NVO koje vode skloništa.

„Nadležno ministarstvo finansira dijelom njihov rad, ako su licencirana skloništa, to vjerovatno nije dovoljno i postoji problem njihove finansijske stabilnosti. Skloništa su važna, naročito u situacijama akutnog nasilja i kada žena prijavi nasilje policiji, značajan broj njih tada nema gdje da ode i bira da ode u sklonište. Međutim, to su privremena rješenja, a procedure za zaštitu od porodičnog nasilja počinju u trenutku kada se žrtva identifikuje i trebalo bi da traju do njene potpune rehabilitacije i reintegracije u društvo.

Nas zanima zašto lokalne zajednice ne učine više u borbi protiv porodičnog nasilja i nasilja nad ženama? Smatramo da bi opštine trebalo da preuzmu veću odgovornost za funkcionisanje tih skloništa ako je već postojala potreba da se takvo sklonište uspostavi. To pitanje se godinama uređuje i slušamo o prebacivanju odgovornosti sa jednih na druge, a tako malo je urađeno da se žrtvama porodičnog nasilja obezbijedi reintegracija u društvo. Porodično nasilje i uopšte rodno uslovljeno nasilje jeste unutrašnji problem jednog društva i prije svega mi kao društvo moramo da rješavamo problem“, poručili su oni.

Nedostatak skloništa prepoznaje i Nada Ristanović, koja navodi da na sjeveru nemaju dovoljno prostora za smještaj žena i djece kada im je to neophodno.

Isto potvrđuju i iz Sigurne ženske kuće.

„Najveći problem predstavlja što nemamo sklonište na sjeveru, te sve žene koje prežive nasilje moraju biti izmještene u drugi grad. Trenutno postoje skloništa u Podgorici, Nikšiću, a odnedavno i u Baru. Nedostatak skloništa ugrožava bezbjednost žena i djece, te onemogućava proces izlaska iz nasilja, kada postoji opasnost i kada žene nemaju drugu opciju za smještaj usljed nedovoljne podrške okruženja“, naveli su oni.

Iz Bona Fide organizacije objašnjavaju da oni imaju nezvanično i nelicencirano sklonište za žrtve nasilja, koje su formirale aktivistkinje zbog potreba velikog broja žena, ali ističu i nedostatak skloništa koje je održivo i koje sistemski podržava žrtve.

Podbacuju sudovi, društvo i mediji 

Iz Ženske alijanse ističu da blaga kaznena politika (sudovi su blagonakloni prema nasilnicima) dovodi do povratništva u vršenju porodičnog nasilja.

„Podaci pokazuju visok stepen povratništva. Naš zakon dozvoljava da se povećavaju kazne za zlostavljanje ako neko iznova vrši to krivično djelo. Sistem bi trebalo da reaguje snažnije kada su u pitanju povratnici, ako izostaje takva reakcija pravosudnog sistema, onda to mora da se mijenja. Povremeno pratimo rad sudova i, prema našim saznanjima, dosta je veliki procenat uslovnih osuda (između 30 i 40 odsto), a izrečene zatvorske kazne su generalno blage“, saopštili su oni.

Navode i da je ozbiljan problem manjih sredina to što je veća vjerovatnoća da se ljudi međusobno poznaju, te da to utiče i na funkcionisanje sistema zaštite žrtava.

„Koliko god mi mislimo da se to više ne dešava, iskustva žena koja traže zaštitu od sistema, nažalost, govore suprotno. Snažno se zalažemo za to da društvo u cjelini treba sve vrijeme da šalje poruku ,,nulte tolerancije“ za nasilje (sve vrste). I mediji imaju kritičnu ulogu u sprečavanju porodičnog nasilja. Način na koji oni izvještavaju o nasilju može vrlo da doprinese osjećaju da nema tolerancije za nasilje. Osim toga, kad neki dio sistema ne funkcioniše najbolje ili ne daje pravi odgovor na problem, tu su mediji da ukažu na to. Smatramo da je ta adekvatna reakcija medija u Crnoj Gori prilično izostala (uz neke izuzetke)“,  istakle su iz te organizacije.