Foto: Ustavni sud –

Nepropisivanje roka odlučivanja u predmetima ne znači da Ustavni sud ne treba da postupa ažurno i blagovremeno – poručila je predsjednica te institucije, Snežana Armenko.

Ona je u intervjuu „Vijestima“, rađenom elektronskom poštom, rekla da doskorašnji predsjednik Ustavnog suda Milorad Gogić, kom Skupština još nije konstatovala prestanak sudijske funckije, ne učestvuje u radu suda, da je razdužio predmete i da ne prima nikakvu nadoknadu, iako smatra da mu to pripada jer mu nije konstatovan prestanak sudijske funkcije.

U vezi sa spornim tumačenjem većine u Ustavnom sudu da sudije tog suda treba da idu u penziju shodno Zakonu o radu, a ne Zakonu o penzijsko i invalidskom osiguranju (PIO) kao ostale sudije i tužioci, Armenko kaže da su uslovi za starosnu penziju propisani jedino i isključivo Zakonom o PIO.

Ona je, komentarišući kritike dijela javnosti da Ustavni sud dugo drži predmete u fiokama, kazala da je saglasna da sud treba da ima senzibilitet prema osporenim aktima koja pokreću pitanja koja se tiču važnih društveno-političkih tema (izbori, takse i slično), socijalnih i drugih pitanja u odnosu na koja mogu kasnije nastupiti neotklonjive štetne posljedice i da ih treba prioritetnije rješavati.

„Dinamika rješavanja zaostalih predmeta u normativnoj nadležnosti uz angažovanje sudija i svega dva savjetnika, od kojih jedan ispunjava uslove za starosnu penziju naredne godine, umnogome je uslovljena popunjavanjem kadrovskog kapaciteta“, ocjenjuje Armenko.

Koliko Ustavni sud ima predmeta u radu, i koliko je od toga ustavnih žalbi? Koliko predmeta je Ustavni sud primio ove godine, a koliko ih je odranije? Koji predmeti su „najstariji“, odnosno iz koje su godine?

Na današnji dan, Ustavni sud ima ukupno 2.472 predmeta u radu. Iako shodno Ustavu Crne Gore i Zakonu o Ustavnom sudu Crne Gore, Ustavni sud ima devet nadležnosti, svi predmeti koji su u radu odnose se isključivo na postupak normativne kontrole, tj. ocjene ustavnosti i zakonitosti i postupak povodom ustavnih žalbi.

U dosadašnjem dijelu 2024. godine, Ustavni sud je primio ukupno 843 predmeta po svim nadležnostima, od čega su 792 ustavne žalbe. U prvoj polovini 2024. riješeno je ukupno 880 predmeta, od čega je 317 predmeta starijih od tri godine iz obje nadležnosti.

Smatram da je važno istaći podatak da je u 2021. u radu pred Ustavnim sudom bio ukupno 4.861 predmet, dok danas imamo u radu ukupno 2.472 predmeta, od čega 2.135 ustavnih žalbi.

Iako je najveći broj predmeta u postupcima po ustavnoj žalbi, ipak najstariji predmeti datiraju u postupcima normativne kontrole, gdje imamo dva predmeta iz 2016, šest iz 2017, osam iz 2018, 28 iz 2019. i 27 iz 2020. godine.

U javnosti se nerijetko mogu čuti kritike o tome da Ustavni sud odlučuje o ključnim pitanjima tek pošto ona prestanu da budu „vruć krompir“, odnosno nakon što nastupe njihove posljedice. Zadnji takav slučaj tiče se Uredbe o zastupniku Crne Gore pred sudom u Strazburu. Mislite li da su takve kritike opravdane i kako odgovarate na njih?

Ustav Crne Gore, niti Zakon o Ustavnom sudu ne propisuju rokove za postupanje u normativnoj kontroli, osim u situaciji odlučivanja u postupku pred Ustavnim sudom koji je pokrenut od strane suda ako se u postupku koji vodi postavi pitanje saglasnosti zakona, odnosno drugog propisa ili opšteg akta. Tada Ustavni sud mora odlučiti u roku od 45 dana od dana podnošenja predloga od strane suda.

Međutim, nepropisivanje roka ne znači da Ustavni sud ne treba da postupa ažurno i blagovremeno. U Ustavnom sudu je povodom postupka za ocjenu saglasnosti zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima i postupka za ocjenu saglasnosti drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i zakonom, formirano ukupno 337 predmeta. U odjeljenju koje se bavi normativom, imamo popunjena samo dva savjetnička mjesta, koji osim normative, zadužuju i predmete iz svih drugih nadležnosti osim po ustavnoj žalbi.

Svaki od tih predmeta zahtijeva posebnu analizu i detaljno istraživanje, kako domaće, tako i relevantne međunarodne prakse. Ustavni sud je dugo vremena bio u blokadi zbog nedostajućih sudija jer nije imao kvorum za odlučivanje, budući da se odluke u ovoj nadležnosti donose većinom glasova svih sudija, kojih je po Ustavu sedam. Podsjećam i da su neposredno nakon izbora troje sudija u februaru mjesecu 2023, uslijedili vanredni parlamentarni izbori, kao i predsjednički izbori, uz činjenicu da zbog nedostatka kvoruma do tada nijesu bili ni riješeni predmeti u izbornim sporovima povodom lokalnih izbora u Podgorici i Kolašinu. Sve je to uticalo na brzinu i efikasnost u odlučivanju.

Međutim, i pored navedenog, potpuno sam saglasna da Ustavni sud treba da ima senzibilitet prema osporenim aktima koja pokreću pitanja koja se tiču važnih društveno-političkih tema (izbori, takse i slično), socijalnih i drugih pitanja u odnosu na koja mogu kasnije nastupiti neotklonjive štetne posljedice i da ih treba prioritetnije rješavati.

Podsjetila bih i da su naš ustavotvorac i zakonodavac dali prednost načelu pravičnosti u odnosu na načelo formalno-pravne sigurnosti kad su propisali da ukidne odluke u normativnoj nadležnosti Ustavnog suda mogu imati retroaktivno dejstvo. Ako je u toku postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti propis prestao da važi, a nijesu otklonjene posljedice njegove primjene, Ustavni sud utvrđuje da li je taj propis bio saglasan sa Ustavom, odnosno sa zakonom za vrijeme njegovog važenja. Osim toga, svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom, donijetim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije bio ili da nije u saglasnosti sa Ustavom, potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, ako ta izmjena ne utiče na prava savjesnih trećih lica.

Naravno, uz sve navedene mehanizme kojima je Ustavni sud „opremljen“ kako bi što pravičnije i efikasnije ostvarivao ulogu koju mu je namijenio ustavotvorac, on sam mora postupati blagovremeno jer može se dogoditi da opšti akt čija je ocjena ustavnosti i zakonitosti tražena inicijativom prestane da važi prije nego što je Ustavni sud donio rješenje o pokretanju postupka, budući da se postupak pokreće povodom inicijative donošenjem rješenja o pokretanju.

U tom slučaju se sa pravom postavlja pitanje da li podnosilac treba da snosi teret neodlučivanja Ustavnog suda po podnijetoj inicijativi i da trpi štetne posljedice neustavnog ili nezakonitog opšteg akta. Rješenje ove situacije čekaće izmjene Zakona o Ustavnom sudu, gdje će se dodatno normirati ova situacija i pružiti veći nivo zaštite podnosiocima inicijative od eventualnog neblagovremenog postupanja Ustavnog suda u prethodno opisanoj situaciji. Do tada, Ustavni sud će nastojati da ubrza svoj rad u ovoj nadležnosti kako bi spriječio nastupanje eventualnih štetnih posljedica koje mogu biti i neotklonjive.

Zašto je Ustavnom sudu trebalo nekoliko mjeseci da donese odluku o Uredbi o zastupniku?

Po pitanju Uredbe o zastupniku Crne Gore pred ESLJP (Evropski sud za ljudska prava) u Strazburu, moram istaći da predmet još uvijek nije otpremljen iz suda, tako da ne mogu govoriti o okolnostima konkretnog slučaja. Međutim, kao što je javnost upoznata, zajedno sa sudijom (Momirkom) Tešić sam izdvojila mišljenje kad sam glasala protiv odluke. Izdvojeno mišljenje će uskoro biti objavljeno i javno dostupno, i sadržaće argumente zbog kojih sam glasala protiv, kao i retrospektivu odlučivanja u predmetu.

Ovim putem želim i da istaknem da se u javnosti nekad pogrešno shvata institut izdvajanja mišljenja. Zakon o Ustavnom sudu je propisao tu mogućnost, što smatram da doprinosi transparentnosti rada Ustavnog suda i obogaćuje sudsku praksu, posebno što je upravo zakonom propisano da se izdvojena mišljenja obavezno objavljuju uz odluku. Ovaj institut je imanentan i evopskim sudovima. Ne smatram da se izdvajanjem mišljenja urušava ugled Ustavnog suda, niti je ono pokazatelj bilo kakve negativne pojave unutar suda. Naprotiv, smatram da je ono ne samo pravo sudije, već njegova obaveza koja proizilazi iz odgovornosti prema načelu vladavine prava i drugim načelima na kojima Ustavni sud počiva, posebno kad je riječ o važnom neslaganju u mišljenju i rasuđivanju među sudijama.

Svaki sudija, podjednako kao i predsjednik Ustavnog suda koji je kao „primus inter partes“ („prvi među jednakima“) takođe sudija i koji može imati različito mišljenje od većine, dužan je da obrazloži svoj stav glasanja protiv, podjednako kao što je to obaveza suda kad obrazlaže svoju odluku.

Stoga, slažem se sa Vilijamom Brenanom (William J. Brennan), ranijim sudijom Vrhovnog suda SAD-a (u razdoblju 1956-1990.), da svaki sudija mora biti aktivan učesnik postupka odlučivanja i kad je potrebno mora napisati izdvojeno mišljenje i tako zabilježiti svoje razmišljanje, a posebno da to nije čin njegovog egoizma, već njegova dužnost koju ne smije izbjegavati.

Zašto neki predmeti, prvenstveno oni koji se tiču Zakona o slobodnom pristupu informacijama i zakona o „neradnoj nedjelji“, godinama čame u fiokama Ustavnog suda? Kad će sud razmatrati ta dva predmeta?

Dinamika rješavanja zaostalih predmeta u normativnoj nadležnosti uz angažovanje sudija i svega dva savjetnika, od kojih jedan ispunjava uslove za starosnu penziju naredne godine, umnogome je uslovljena popunjavanjem kadrovskog kapaciteta. Koristim priliku da još jednom podsjetim da smo ukazivali Ustavnom odboru Skupštine Crne Gore na važnost usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, koji bi nam upravo omogućio da ostvarimo očekivane rezultate, jer bi, poput Skupštine, samostalno birali stručni kadar, što bi doprinijelo našoj samostalnosti, nezavisnosti i efikasnijem i ažurnijem radu na ustavnosudskim predmetima.

Predmet koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Zakona o slobodnom pristupu informacijama svakako uživa prioritet, budući da je stariji od četiri godine i biće, nadam se, riješen najkasnije do kraja ove godine, što očekujem i za zakon o „neradnoj nedelji“, imajući u vidu njegov značaj i interesovanje javnosti.

Očekujete li pad ažurnosti u radu suda s obzirom na to da instituciji na čijem ste čelu nedostaje jedan sudija, a još dvoje treba da se penzioniše?

Kao što sam i ranije naglašavala, odlazak sudija Ustavnog suda nije nešto što dođe iznenada, već je zakonodavac predvidio da se popunjavanje upražnjenih sudijskih mjesta blagovremeno planira. Imajući u vidu položaj Ustavnog suda u ustavnom ustrojstvu i njegov značaj za ustavnopravni poredak i pravnu sigurnost, rad u punom kapacitetu Ustavnog suda, svakako, ono je što treba da bude prioritet. Prestanak sudijske funkcije je cikličan proces, jer po Ustavu Crne Gore, Ustavni sud ima sedam sudija i biraju se na period od 12 godina, u različitim periodima, u različitoj starosnoj dobi, koji samim tim neminovno ne stiču uslove za starosnu penziju u istom trenutku, ili im prestaje mandat prije uslova za starosnu penziju, a može im prestati funkcija prije isteka vremena na koji su birani i zbog drugih razloga propisanih Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu, tako da uvijek postoji mogućnost da Ustavni sud radi u „okrnjenom“, odnosno nepotpunom sastavu.

Kakav je status doskorašnjeg predsjednika Ustavnog suda g. Milorada Gogića, koji je krajem maja stekao uslov za penziju, ali mu Skupština još nije konstatovala prestanak funkcije? Da li mu je prestao status sudije? Ako jeste – kad, ako nije – zašto?

Saglasno odredbi člana 154 stav 1 Ustava Crne Gore, predsjedniku i sudiji Ustavnog suda prestaje funkcija, prije isteka vremena na koji je izabran, između ostalog kad ispuni uslove za starosnu penziju. Stavom 3 istog člana Ustava, nadalje je propisano da nastupanje razloga za prestanak funkcije utvrđuje Ustavni sud na sjednici i o tome obavještava Skupštinu.

S tim u vezi, Ustavni sud Crne Gore je, dana 30. novembra 2023, obavijestio Skupštinu Crne Gore i Ustavni odbor, da će sudija Milorad Gogić ispuniti uslove za starosnu penziju dana 27. maja 2024, čime je ispunio svoju obavezu obavještavanja o razlozima za prestanak sudijske funkcije.

Na sjednici Ustavnog suda od 16. maja 2024, koju je zakazao tadašnji predsjednik Milorad Gogić, izabrana sam za predsjednicu Ustavnog suda, a odluka o izboru je objavljena u „Službenom listu Crne Gore“ i primjenjuje se od 28. maja 2024. godine. Izbor novog predsjednika je izvršen na vrijeme, budući da je dotadašnjem predsjedniku suda Miloradu Gogiću prestala funkcija predsjednika jer je po Ustavu prestala sudijska funkcija (prije isteka predsjedničkog mandata), zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju shodno članu 20 Zakona o Ustavnom sudu.

Od toga dana, raniji predsjednik g. Gogić ne učestvuje u radu Ustavnog suda i razdužio je predmete.

Pitanje zašto g. Gogiću Skupština Crne Gore nije konstatovala prestanak sudijske funkcije, nije pitanje na koje Ustavni sud niti ja kao predsjednica mogu dati odgovor, budući da je Ustavni sud svoju Ustavom i Zakonom propisanu obavezu ispunio dostavljanjem obavještenja o nastupanju razloga za prestanak funkcije, u konkretnom ispunjenjem uslova za starosnu penziju.

Konstatacija prestanka funkcije od strane Skupštine Crne Gore je deklaratornog karaktera, budući da su se ispunili Ustavom utvrđeni uslovi za prestanak sudijske funkcije i o njima se ne glasa, već se samo konstatuje faktičko stanje.

Da li g. Gogić ostvaruje bilo kakvu naknadu iz Ustavnog suda?

Radi zaštite prava ranijeg predsjednika Milorada Gogića i imajući u vidu njegov stav da mu pripada zarada do konstatacije prestanka sudijske funkcije od strane Skupštine Crne Gore, u cilju zakonitog postupanja Ustavnog suda, više puta smo se obraćali Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore, radi donošenja odgovarajućeg rješenja o zaradi, u smislu člana 31 stav 6 Zakona o zaradama u javnom sektoru. Ovim članom propisano je da rješenje o zaradi za lica koja su izabrana, imenovana ili postavljena u skladu sa propisima, donosi organ, odnosno radno tijelo koje ih je izabralo, imenovalo ili postavilo.

Budući da je Ustavni sud, kao nadležni organ, donio rješenje o prestanku prava na zaradu ranijem predsjedniku i rješenje o zaradi za novog predsjednika, s obzirom na to da ne mogu egzistirati dva rješenja o zaradi za dva predsjednika, to nismo imali pravni osnov za isplatu bilo kakve naknade g. Gogiću bez rješenja Administrativnog odbora kao nadležnog za donošenje rješenja o zaradi za sudiju Ustavnog suda.

Ustavni sud odlučio je na posljednjoj sjednici da Skupštinu i predsjednika Crne Gore, koji predlažu sudije, ubuduće neće obavještavati o ispunjenosti uslova za sticanje starosne penzije sudija. Kako gledate na tu odluku i zbog čega ste izdvojili mišljenje u vezi nje?

Na XV sjednici Ustavnog suda Crne Gore, održanoj 27. juna 2024, kao jedna od tačaka dnevnog reda bilo je i odlučivanje Ustavnog suda o utvrđivanju ispunjenosti uslova za prestanak funkcije sudije (Dragani Đuranović prim. aut), koja krajem godine navršava 65 godina života shodno uslovima za starosnu penziju iz člana 17 stav 1 Zakona o PIO, i stim u vezi, obavještenje predlagača u skladu sa obavezom iz člana 7 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Nakon rasprave o tom pitanju u pogledu tumačenja člana 154 Ustava i s njim u vezi primjeni odredbi Zakona o PIO, koji reguliše prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ili Zakona o radu, koji reguliše pitanje prestanka radnog odnosa po sili zakona, Ustavni sud je većinom glasova (razmjerom dva prema četiri), odlučio da nijesu ispunjeni uslovi za obavještavanje nadležnog predlagača o ispunjenosti uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju navedenoj sudiji. Većina je smatrala da se na uslove za prestanak sudijske funkcije primjenjuju odredbe Zakona o radu, a ne Zakona o PIO.

Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore, propisano je da će Ustavni sud o ispunjenju uslova za starosnu penziju, obavijestiti predlagača koji je tog sudiju predložio, šest mjeseci prije ispunjenja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju, odnosno prije isteka mandata (član 7 stav 2), te da predlagači sprovode postupak predlaganja sudija Ustavnog suda nakon dobijanja obavještenja o prestanku funkcije ili razrješenju sudije Ustavnog suda (član 7 stav 1).

Članom 27 stav 1 tačka 11 Poslovnika Ustavnog suda, propisano je da „(..) Ustavni sud na sjednici, u skladu sa Zakonom i drugim propisima, utvrđuje ispunjenost uslova za prestanak funkcije ili razrješenje predsjednika ili sudije.“

Sjednicu Ustavnog suda povodom ovog pitanja, zakazuje predsjednik po sopstvenoj inicijativi, po zaključku Ustavnog suda, na zahtjev radnog tijela i sudije, na kojoj se odlučuje većinom glasova svih sudija (član 28 Poslovnika), nakon raspravljanja (član 29 Poslovnika).

Slijedeći navedene ustavne, zakonske i poslovničke norme, isključivo u cilju zakonitog i transparentnog postupanja, samoinicijativno sam predložila ovu tačku za dnevni red u odnosu na sudiju koja će u decembru mjesecu 2024, navršiti 65 godina života, jer je to nadležnost i obaveza predsjednika suda, poštujući time rok od šest mjeseci propisan članom 7 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Taj rok je protekao za dvoje sudija, koji imaju već navršenih 65 godina života (član 17 stav 1 Zakona o PIO), odnosno 40 godina staža (član 17 stav 2 Zakona o PIO).

Norma Zakona o Ustavnom sudu je takva da obavještavanje Ustavnog suda nadležnog predlagača u pogledu ispunjenosti uslova za prestanak sudijske funkcije, zavisi od većinskog stava sudija Ustavnog suda shodno odredbi člana 27 Poslovnika, jer se o tome glasa.

Međutim, ne može se zanemariti eksplicitna norma člana 154 Ustava koja glasi da sudiji Ustavnog suda prestaje funkcija kad ispuni uslove za starosnu penziju, a ne kad Ustavni sud utvrdi ispunjenost uslova za prestanak funkcije i o tome obavijesti nadležnog predlagača.

Odredbe kog akta se, prema Vašem mišljenju, primjenjuju prilikom utvrđivanja da li je sudija Ustavnog suda stekao uslove za penzionisanje – Zakona o PIO, Zakona o radu ili Zakona o državnim službenicima i namještenicima?

Svoje mišljenje u pogledu primjene zakona iskazala sam u izdvojenom mišljenju u postupku ocjene ustavnosti Zakona o PIO, koje je uz odluku Ustavnog suda, U-I br. 30/20, 41/21, 43/21, 10/22 i 11/22 od 24. oktobra 2023, dostupno na sajtu Ustavnog sud Crne Gore. Tada sam jasno iznijela stav, a koji sam ponovila i na sjednici Ustavnog suda, a to je da sudijska funkcija prestaje ne na osnovu zakona, već na osnovu Ustava, koji u članu 154 propisuje da sudiji Ustavnog suda prestaje funkcija kad ispuni uslove za starosnu penziju, a ne kad navrši radni vijek, u kojem slučaju bi došla u obzir primjena Zakona o radu u pogledu prestanka funkcije.

Uslovi za starosnu penziju su propisani jedino i isključivo Zakonom o PIO, i to članom 17. Osim toga, ovaj Zakon u članu 8 jasno propisuje da se „prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (…) ne mogu regulisati drugim propisima“.

Smatram da je neophodno razlikovati prestanak sudijske funkcije i prestanak radnog odnosa. Ustav propisuje prestanak funkcije sudije i to kad se ispune uslovi za starosnu penziju, dok Zakon o radu predviđa prestanak radnog odnosa koji nastupa po sili zakona kad zaposleni navrši 66 godina života. Sudije ne zasnivaju radni odnos ugovorom o radu u skladu sa članom 4 Zakona o radu, pa im samim tim ne može ni po odredbama o prestanku radnog odnosa po sili Zakona o radu prestati sudijska funkcija. Da li je ovo dobro rješenje i kakve efekte ima na pravosudni sistem Crne Gore, tema je o kojoj se može i mora razgovarati, ali prema mom mišljenju, i ustavne i zakonske odredbe u ovom trenutku su jasne i nedvosmislene.

Postoji li standard ili uporedna praksa za pravno tumačenje nekih sudija Ustavnog suda da idu u penziju u skladu s odredbama Zakona o radu, a da sve ostale sudije, kao i tužioci, shodno Zakonu o PIO? S obzirom na to da, prema aktu o PIO, još dvoje sudija Ustavnog suda ove godine stiče uslov za penziju, da li su oni morali biti izuzeti iz odlučivanja o tome da se Skupština i predsjednik ne obavještavaju o ispunjenosti uslova za sticanje starosne penzije?

Kao što sam ranije istakla, sve sudije Ustavnog suda su dale svoje argumente i standarde za koje smatraju da su primjenjivi u pomenutoj odluci i u izdvojenom mišljenju prilikom ocjene ustavnosti i zakonitosti Zakona o PIO koja je dostupna na sajtu. Slažem se sa konstatacijom da je velikom broju kolega sudija i državnih tužilaca prestala funkcija s pozivom na odredbe ili člana 17 stav 1 ili člana 17 stav 2 Zakona o PIO, ali moj stav po pitanju koji zakon se primjenuje na prestanak funkcije sudije Ustavnog suda je jasan i obrazložila sam ga u odgovoru na prethodno pitanje.

Zakonom nije propisano pitanje izuzeća zbog moguće pristrasnosti, odnosno postojanja okolnosti koje bi mogle dovesti u sumnju pristrasnost sudije ili predsjednika Ustavnog suda. Međutim, ESLJP smatra da mora postojati djelotvoran mehanizam za osporavanje lične nepristrasnosti sudije ili suda, koja se može dovesti u sumnju, a posebno u pogledu ponašanja sudije, izjava koje daje tokom postupka, ili bilo koje lične veze koje može imati sa predmetom ili stranama u postupku, bilo na njenu štetu ili u njenu korist, bez obzira na vrstu postupka. U tom pravcu, valja razmišljati o izmjenama odredbi zakona koje propisuju razloge za izuzeće po ovom osnovu.

Šta je sa žalbom bivše sutkinje Vrhovnog suda Hasnije Simonović, koja se odnosi na pitanje prestanka funkcije zbog ispunjenosti uslova za starosnu penziju – da li je taj predmet prioritet ili će čekati s brojnim drugim žalbama da bude razmatran po redu prispijeća?

Predmet formiran po ustavnoj žalbi povodom prestanka sudijske funkcije nalazi se još uvijek u radu kod Ustavnog suda, pribavljena je dokumentacija u cilju ispitivanja povrede na koju je ukazano, od strane Ustavnog suda jednoglasno mu je dat prioritet i shodno tome uskoro očekujem predlog odluke.

Ustavni sud nedavno je, nakon četiri godine, donio odluku o „funkcionerskim stanovima“. Među dobitnicima tih stanova je i troje sudija Ustavnog suda. Da li su oni bili u konfliktu interesa prilikom učešća u odlučivanju i zašto nisu bili izuzeti?

Pitanje utvrđivanja postojanja konflikta interesa nije u nadležnosti Ustavnog suda, a o pitanju izuzeća sam odgovorila u prethodnom pitanju.

Nakon što Ustavni sud ukine neke odluke o određivanju pritvora i vrati ih na ponovno odlučivanje, redovni sudovi ostaju pri svom, odnosno ponavljaju prvobitne odluke o pritvoru. Da li u tome vidite nepoštovanje obavezujućih odluka Ustavnog suda ili, kako se spekuliše u javnosti, sumnju u manjak autoriteta pojedinih sudija zbog njihovog radnog iskustva?

Ta percepcija je vrlo često rezultat tendencionznog iznošenja u javnosti segmenata odluka Ustavnog suda, od strane punomoćnika u krivičnim postupcima, pojedinih predstavnika stručne ali i laičke javnosti, kao i iznošenje njihovog tumačenja šta su zahtjevi i očekivanja Ustavnog suda u tim odluka od sudova.

Sve to svakako doprinosi produbljavanju nerazumijevanja uloge Ustavnog suda, posebno šta se podrazumijeva pod obaveznošću njegovih odluka i poštovanju pravnih statova. Nije nepoznato da iz sadržine iste odluke proističu različita tumačenja i interpretacije.

Nažalost, svjedoci smo da se u javnosti vrlo često takve interpretacije odluka Ustavnog suda dešavaju odmah nakon što su odluke donijete, dakle nakon vijećanja i glasanja a prije otpremanja, kad Ustavni sud ne može reagovati jer predmet nije otpremljen učesnicima u postupku, gdje svako naknadno obrazloženje gubi smisao i predstavlja zakašnjelu reakciju.

Povodom ovog pitanja, Ustavni sud je s Vrhovnim sudom i predstavnicima Apelacionog suda Crne Gore i Višeg suda u Podgorici, nedavno održao okrugli sto u organizaciji Savjeta Evrope i EU u okviru projekta „Horizontal facility“, kojom prilikom sam dala svoje viđenje uticaja odluka Ustavnog suda na rad redovnih sudova. U tom pravcu, vrlo je važno poći od same nadležnosti Ustavnog suda i redovnih sudova koja je propisana Ustavom – sudovi sude i odlučuju o ustavnim pravima. Sa druge strane, Ustavni sud ta prava i slobode štiti, ukoliko su neadekvatno prepoznata u prethodnom postupku. Dakle, već se tu primjećuje suštinska razlika u nadležnostima – sudovi sude, a Ustavni sud štiti.

Po Ustavu, Ustavni sud nije „sud pune jurisdikcije“, već mu je kao sudu sui generis jedino i isključivo povjereno da štiti ustavna prava. Nadležnosti Ustavnog suda u vezi sa pitanjem pravilne primjene materijalnog prava, utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza sadržajno su drugačija od nadležnosti drugih sudova. Jer, Ustavni sud ispituje nepravilnost i nezakonitost samo ako ona istovremeno znači i povredu ustavnog prava.

Po pitanju neizvršenja odluka Ustavnog suda, ono je, naravno, usko vezano za nadležnost Ustavnog suda da ukida odluke u posljednjem stepenu. Odredba člana 77 Zakona o Ustavnom sudu, predviđa da je u ponovljenom postupku nadležni organ iz stava 1 ovog člana, dužan da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u razumnom roku.

Poštovanje pravnih razloga ne podrazumijeva da, u konačnom, taj organ u ponovnom postupku odluči drugačije, odnosno drugačije riješi pravni spor nego prethodno. Cilj ove odredbe nije u drugačijem rješavanju spora. Naprotiv. Cilj je da se u ponovnom postupku donese odluka kojom će se poštovati određeno Ustavom zagarantovano pravo, za koje je Ustavni sud našao da je ukinutom odlukom povrijeđeno.

Kad govorimo o ljudskim pravima, treba naglasiti da je Ustavni sud taj koji će na kraju identifikovati povredu Ustavom zagarantovanog prava, ukoliko to već nisu učinili redovni sudovi u postupku koji je prethodno vođen i u svojoj odluci ukazati ili na pravilan ili nepravilan pristup zaštiti takvog prava, odnosno daće smjernice redovnim sudovima na koji način se prepoznaje to pravo, kako dolazi do miješanja u to pravo i dati standarde ESLJP aplikativne na konkretnu situaciju.

Zato pravni razlozi koji treba da se poštuju a koje Ustavni sud u svojoj odluci da kad utvrdi povredu Ustavom garantovanog prava i shodno tome ukine odluku, ne smiju izlaziti iz granica nadležnosti Ustavnog suda.

Svjesni smo da sve dok odluke Ustavnog suda sadrže suštinsku identifikaciju i primjenjive međunarodne i domaće strandarde, snagom svoje pravne argumentacije i znanja dodatno će snažiti svoj autoritet i poštovanje odluka i stavova. Postupajući na taj način, Ustavni sud zapravo istinski vrši svoju nadležnost i ulogu koja mu je povjerena Ustavom Crne Gore.

Crna Gora nema vremena za ideje poput one o ukidanju Ustavnog suda

Kako gledate na stavove pojedinih pravnika da bi Ustavni i Vrhovni sud trebalo da se spoje u jednu instituciju koja bi imala vrhovnu sudsku i ustavnu sudsku nadležnost?

Tradicija postojanja posebnih ustavnih sudova je uobičajena u kontinentalnom pravu. Prvi ustavni sudovi uspostavili su se poslije Prvog svjetskog rata, i to prvo u Austriji 1920, na inicijativu Hansa Kelzena.

Apstraktna ili normativna kontrola ustavnosti i zakonitosti opštih pravnih akata, predstavlja osnovnu nadležnost ustavnih sudova u zemljama u kojima postoje, pa i u Crnoj Gori. Upravo ova nadležnost jeste osnovna tačka razlikovanja ustavnih sudova i drugih sudova. Ustavni sud je bastion zaštite ustavnosti i zakonitosti i zaštite ljudskih prava i sloboda. U trodjelnom sistemu podjele vlasti, on je kontrolor i predstavlja svojevrsnu „četvrtu“ granu vlasti.

Shodno spoljnopolitičkom prioritetu Crne Gore da postane prva naredna članica EU, neophodno je podsjetiti da zemlje članice EU uobičajeno imaju Ustavni sud. To je zlatni standard. Ako je ideja ukinuti Ustavni sud samo zato što ne postiže očekivanu ažurnost u odlučivanju u predmetima iz određene nadležnosti iz razloga koji su objektivne prirode, smatram da to nije dobar put. Crna Gora nema vremena ni resurse za takve ideje i hazarde, koji bi građane mnogo koštali a uskratili bi im pravdu.

Ustavni sud Crne Gore ima 60 godinu dugu tradiciju tokom koje se susretao sa različitim izazovima, i smatram da je u ovom trenutku neophodno kadrovski snažiti Ustavni sud, dograđivati i snažiti njegovo fukcionisanje, umjesto razmišljanja o njegovom ukidanju. Zaista me zanima uporedna analiza takvih zaključaka. Recimo, ukoliko analizirate brojne dokumente Venecijanske komsije koja se bavila upravo funkcionisanjem i unapređenjem rada ustavnih sudova članica EU, vidjeće da nigdje nije istaknuta takva ideja, niti dat takav predlog. Naprotiv, uvijek je isticana tradicija postojanja u zemljama gdje je isti uspostavljen.

Sjedište suda da bude u Podgorici, a plenarne sjednice na Cetinju

Kakvi su uslovi za rad u Ustavnom sudu, s obzirom na to da je zgrada suda prošle godine prokišnjavala?

Poznata vam je činjenica da je Ustavni sud Crne Gore smješten u prostoru koji nije adekvatan i koji ne reprezentuje položaj ovog organa. Iako osnovan 1963. godine, dakle punih šest decenija postojanja, Ustavni sud nema sopstvenu zgradu, već se prostor za njegovo funkcionisanje obezbjeđivao na različite načine. Danas, prostor u kojem funkcionišemo je u najmanju ruku nedostojan vršenja bilo koje funkcije, a ponajmanje ustavnosudske. Zgrada u kojoj sudije i svi zaposleni borave je u privatnom vlasništvu, država mora da izdvaja značajnu sumu na ime godišnje zakupnine, i prilično je neuslovna.

Uvjerena sam da će država konačno pokazati odgovoran odnos prema Ustavnom sudu i pristupiti rješavanju ovog problema, i to na način koji će zadovoljiti evropske i svjetske standarde, u pogledu obezbjeđivanja posebne lokacije i reprezentativnog prostornog ambijenta, a sve u skladu sa ustavnopravnim položajem najvišeg organa koji je čuvar Ustava, koji štiti ustavnost i zakonitost, ali i ljudska prava i osnovne slobode.

Prema Zakonu o prijestonici, sjedište Ustavnog suda trebalo bi da bude na Cetinju. Zašto je sud i dalje u Podgorici, i da li ste s predstavnicima izvršne vlasti razgovarali o eventualnom preseljenju u prijestonicu?

Ustavni sud Crne Gore osnovan je 1963, kao sud republike članice koja je bila u sastavu SFRJ i koja je bila prva tadašnja socijalistička država koja je ustanovila ustavno sudstvo. Od osnivanja do danas faktičko sjedište Ustavnog suda je u Podgorici.

Zakon o Ustavnom sudu Republike Crne Gore, iz 1993, propisivao je, u članu 6, da je sjedište Ustavnog suda u Podgorici, dok je donošenjem Zakona o prijestonici, 2008, sjedište Ustavnog suda ustanovljeno je na Cetinju. Iako je Zakonom o Prijestonici sjedište Ustavnog suda Crne Gore izmješteno na Cetinje, ova norma nikada nije zaživjela u praksi.

Smatram da sjedište Ustavnog suda treba urediti Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore, što je i bila naša istorijska normativna datost, na način da ono bude u Podgorici, a da se na Cetinju održavaju plenarne sjednice, na način kako to odredi Ustavni sud. Postoji niz razloga koji impliciraju logičnost ovakvog stava, a to su: olakšani pristup sudu uvažavajući podatak da se najveći broj podnesaka predaje neposrednim putem, od građana iz Podgorice, gdje živi i najveći dio građana Crne Gore, lakša i brža komunikacija sa drugim državnim organima.

Nepopunjena 24 od 55 službeničkih mjesta

Koliko Ustavni sud ima savjetnika, koliko ih fali i kako planirate da popunite njihov nedostajući broj?

U Ustavnom sudu Crne Gore zaposlen je 31 državni službenik, što je nedovoljno za veliki broj Ustavom utvrđenih nadležnosti i konstantan priliv predmeta. Od 55 službeničkih mjesta predviđenih Pravilnikom o organizaciji i sitematizaciji, nepopunjena su 24 radna mjesta, odnosno popunjenost radnih mjesta iznosi svega 57 odsto, što otežava i usložnjava rad na ustavnosudskim predmetima. Nedostatak kadra posebno se manifestuje na rad odjeljenja koja se bave obradom najsloženijih predmeta, a pogotovo odjeljenja za apstraktnu normativnu kontrolu, gdje imamo svega dva ustavnosudska savjetnika.

U odjeljenju za ustavne žalbe aktom o sistematizaciji predviđeno je 19 izvršilaca (rukovodilac odjeljenja, 15 ustavnosudskih savjetnika i tri savjetnika). Odjeljenje trenutno radi u kapacitetu od 10 ustavnosudskih savjetnika.

Kao što sam to i ranije naglasila, očekujemo da će zakonodavna grana vlasti prepoznati značaj ovog gorućeg pitanja za Ustavni sud Crne Gore i što skorije pristupiti usvajanju izmjena i dopuna Zakona o državnim službenicima i namještenicima kojim će se, uvažavajući položaj Ustavnog suda Crne Gore u njenom ustrojstvu, postupak oglašavanja radnih mjesta/procedura i postupaka prijema u radni odnos, urediti na način kako je Zakon propisao i za Skupštinu Crne Gore, čime će se dodatno osigurati samostalnost i nezavisnost rada ovog posebnog organa ustavnopravnog jemstva.