Pjevao je crnogorski pjesnik, prvoborac, Mirko Banjević: Po ovom tvrdom kraju/ suvu, kamenitu/ projezdi Tito na konju/ konju vilovitu…

…Krajem jula 1970. godine, tada mladom novinaru, glavni urednik “Pobjede” Milo Kralj saopštio mi je:

– Dolazi Tito. Pratićeš ga ti i Dragan Vukčević; s vama će ići fotoreporteri Miodrag Ilić Tuč i Drago Vukčević.

A Mijo Tuč i Drago, vrhunski profesionalci; Dragan, urednik unutrašnjopolitičke rubrike, vrstan, iskusan žurnalista; kasnije je prešao u „Borbu“ i bio dopisnik tog lista iz Moskve…

Imao je Tito krupan razlog za posjetu Crnoj Gori: prisustvo proslavi tridesetogodišnjice Osme pokrajinske konferencije za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, održane na Barama Žugića. Bio je to njegov četvrti boravak na Žabljaku. Prvi put je došao 5. avgusta 1940. pod konspirativnim imenom inženjer Slavko Babić i odsio u hotelu “Durmitor”.

– Hotel je bio pun beogradske buržoazije, u kojoj je sigurno bilo i špijuna – kazao je trideset godina kasnije na Žabljaku Tito. – Ali ipak, nijedan učesnik Konferencije nije tih dana pao u ruke neprijatelju jer je u crnogorskoj partiji bilo stvoreno jedinstvo…

Boravio je na Durmitoru i Potarju tokom II svjetskog rata, 1942. i 1943. godine; donosio značajne odluke. Cijenio je crnogorsku hrabrost, pa se u Proglasu CK KPJ narodima Jugoslavije, 25. jula 1941. kaže:

„…Na ustanak, srpski narode! Ugledaj se na Crnogorce, narod koji je ustao da zbaci okupatorski jaram italijanskih fašista…“

Tito je bio izuzetno obdaren vojskovođa; u ratu i poslije njega bio je nezamjenjljiv, rekao je legendarni komandant Prve proleterske, pariški đak, rođeni Beograđanin, Koča Popović.

– Istina je da narodi stvaraju istoriju, ali je istina i da velike ličnosti, kada ih vodi razum, takođe stvaraju istoriju – veli pisac Alberto Moravija. – Te ličnosti služe istoriji i ne iskorišćavaju je za svoje lične ciljeve. One služe narodu i ne žele da narod služi njima. To je, eto, Titov primjer…

… I: evo ga u posjeti Potarju i Durmitoru, đe živi slobodarski narod koji je vjekovima vodio borbu protiv osvajača, uz velike žrtve, ljudske živote i materijalna dobra, svjestan da je sloboda preča od svega. Otuda je u narodu ovog crnogorskog kraja nastala izreka: “Dok je slobode i zdravlja svega će biti”. U Narodnooslobodilačkom ratu čitavo područje oko Tare bilo je neprekidno poprište borbe. Već u prvim danima ustanka, jula 1941, Potarje je oslobođeno. Stvorene su oružane snage, narodnooslobodilački odbori i druge organizacije Narodnooslobodilačke borbe. Krajem 1941. na Žabljaku je, na sigurnoj slobodnoj teritoriji, organizovana centralna partizanska bolnica.

Tada je Sovjetski Savez trebalo da pošalje pomoć u oružju, ali do toga nije došlo?!

Na sastanku koji je održan pored Crnog jezera, 21. maja 1942, Tito je donio odluku da se s proleterskim brigadama krene u ofanzivu u pravcu zapadne Bosne i Hrvatske. Da bi se zaštitila slobodna teritorija i spriječio prodor italijanskih i četničkih snaga od Pljevalja ka Žabljaku, naredio je da se sruši dio poznatog mosta na Tari kod sela Budečevice, djelo inženjera Mijata Trojanovića. Taj zadatak izvršio je inženjer Lazar Jauković koga su 2. avgusta 1942. četnici strijeljali na istom mostu.

Bitka na Sutjesci počela je 15. maja 1943. Tito se nalazio na samoj obali Tare u selu Đurđevića Tara, da bi već 20. maja stigao kod Crnog jezera…

U noći, 28. maja 1943. godine, buka četvoromotornog “halifaksa” prolomila se iznad durmitorskog gorja. Šestočlana engleska vojna misija, predvođena kapetanom Dikinom, oksfordskim docentom, ličnim Čerčilovim prijateljem, spustila se padobranima u blizini Tare, na Njegovuđi, da bi predstavljala saveznike pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske. Britanski premijer Vinston Čerčil šalje u okupiranu Jugoslaviju i brigadira Ficroja Maklina za ličnog izaslanika i komandanta Britanske vojne misije pri partizanima, koji se 17. septembra 1943. tajno spustio u Titov Vrhovni štab đe je ostao do kraja rata i bio direktna veza Tita i Čerčila, kojemu je slao briljantne izvještaje. Opisujući Tita, Maklin, čovjek od velikog Čerčilovog povjerenja, iskusan diplomata, dobar pisac, kaže: “Čvrsto građen, željeznoplave kose. Njegovo pravilno, jasno isklesano lice, bilo je mršavo i jako opaljeno suncem, usta nemilosrdno odlučna. Njegovim svijetloplavim očima ništa nije moglo umaći. U njemu je bila zbijena energija tigra spremnog na skok. Odjeća mu je bila uredna i prikladna: obična vojnička bluza bez čina i pantalone, za pojasom pištolj u kožnoj futroli; na kapi mala crvena petokraka zvijezda; na prstu, sasvim neočekivano, brilijant…”

Ubrzo, krajem 1943, britanska vlada uskratila je podršku četnicima Draže Mihajlovića i odlučila da svu pomoć pruži partizanima. To je, očigledno, bio jedan od prelomnih trenutaka u borbi protiv fašizma.
Na crnogorskom Razvršju, pjesnik, partizan, stari Vladimir Nazor, 28. V. 1943. godine, pjeva Durmitoru: Biješ me mrazom i dahom što koči,/ U dane kad se livade zelene/ I šume smolom već mirišu./ Hladan,/ Osamljen, gord se ovijaš tišinom,/ O kralju naših gora i planina!/ …Planine naše sada plamte i huče;/ Doline hoće da se uvis dignu,/ I močvare se talasaju./ Propni/ Iznad se sviju, Durmitore, kad si/ Najčvršće građen i brat si najstariji!/ Na tvome vrhu sjedi Udes naš.

…Tito u Crnoj Gori ljeta 1970. U devet časova i trideset minuta, slećela je 6. avgusta na aerodrom u Golubovcima Jatova “karavela” s Predsjednikom i članovima pratnje. Poslije kraćeg zadžavanja u vojnom dijelu aerodroma, Tito nastavlja put za Žabljak. Špalir razdraganih građana pozdravljao ga je još dugo po izlasku iz Titograda, gotovo sve do Zlatice. Kolona automobila zasipana cvijećem. U Manastiru Morači dočekao ga je veliki broj stanovnika okolnih sela i turista koji su se tu zatekli na putu prema moru.

Gotovo svi stanovnici Kolašina izašli su na Magistralu da pozdrave Predsjednika. Tako je bilo i u Mojkovcu. U Poljima je visokom gostu, u divnom ambijentu pod hladovinom starih hrastova, priređen doručak.

Mnogobrojni novinari već jure za Žabljak. Mijo Tuč i Dragan Vukčević uskočiše u neka milicijska kola i odjezdiše prema Žabljaku. Po dogovoru, ostadoh na mostu s “Pobjedinim” šoferom Milivojem Perovićem i fotoreporterom Dragom Vukčevićem. Znali smo da će se Tito zadržati na istorijskom mostu kod Đurđevića Tare. I: evo ga, u velikom, crnom “mercedesu” sa šestoro vrata. S njim u automobilu supruga Jovanka, Veselin Đuranović, predsjednik CK SK Crne Gore i Vidoje Žarković, predsjednik Skupštine Crne Gore. Zaustaviše se ispred mosta; Tito elegantan, u bijelom odijelu i bijelim cipelama; na lijevoj ruci brilijantski prsten; dugmad na manžetnama košulje u obliku jugoslovenske trobojke s petokrakom zvijezdom. Odšeta impozantim mostom; razgleda okolinu i pokazuje jedan proplanak iznad mosta na desnoj obali Tare.

– Eno, u onim kućama sam u toku rata boravio – sjeća se Tito. – Sad je, vidim, tu izraslo mnogo drveća; ovdje sam prvi put saznao da Njemci nešto spremaju…

Na mostu se zatekla grupa đevojaka i mladića koji su ga srdačno pozdravili.

– Vi, mladi, srećom nijeste doživjeli strahote rata, ne znate kakav je rat – obratio im se Tito.

– Znamo, druže Tito – kliknuše uglas – čitali smo, divimo se svemu onome što ste Vi i Vaši drugovi postigli, i mi ćemo, ako ustreba, znati to da branimo…

S njima se fotografisao i nastavio prema svečano ukrašenom Žabljaku, đe ga je dočekalo više hiljada stanovnika ove i drugih durmitorskih opština. Istog dana, oko sedamnaest časova, položio je vijenac na spomenik palim borcima u NOB-u; posjetio kuću u Barama Žugića u kojoj je avgusta 1940. održana Osma pokrajinska konferencija Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju. Predsjedniku Titu dobrodošlicu je poželjela osamdesetdvogodišnja starica Darinka Žugić, u čijoj je kući održan ovaj istorijski skup.

Trodnevni boravak na Žabljaku; niz zanimljivih susreta i razgovora.

Veselin Đuranović upoznao je Tita s pripremama na osnivanju Univerziteta Crne Gore. Tito je dao punu podršku.

– Tako treba stvarati mlade kadrove. Vi morate doći do sopstvenih kadrova – naglasio je Tito. – A kod vas posebno postoje uslovi za razvoj turizma, pa infrastrukturi treba posvetiti veliku pažnju, bez toga je nemoguće razvijati privredu, naročito turizam koji je ovdje prioritetan. Kada se bude razgovaralo o dodatnim sredstvima za razvoj nerazvijenih, založiću se da se pomogne durmitorskom kraju, naročito u pogledu izgradnje puteva. Put od Mojkovca do Žabljaka čim prije treba rekonstruisati…

Tito nije zaboravljao Taru, Durmitor i ratne dane u Crnoj Gori. Sredinom 1953. godine, tadašnji glavni i odgovorni urednik RadioTitograda Veselin Đuranović je, povodom desetogodišnice bitke na Sutjesci, intervjuisao Tita na Brionima. Bilo je veliko nevrijeme, olujni vjetar, kiša, gromovi i odjednom je nestala struja! Snimanje je nakratko prekinuto a Tito je rekao:

– Bogamu, ovo je kao na Durmitoru 1943. godine!

Autor je novinar i pisac, Slobodan Vuković