Piše: Goran Danilović, predsjednik Ujedinjene Crne Gore

Svi imaju pravo da zaborave, svi izuzev Srbi i Srpkinje u Crnoj Gori.

Svi mogu da kalkulišu i govore kako su razočarani i kako je „DPS bio bolji“, svi izuzev nas koji smo se borili za vazduh i za istorijsko pravo da u svojoj Crnoj Gori budemo istorijski narod i ravnopravni građani.

Mnogo čega danas ne valja, mnogo čega liči na igranje sa sudbinom države nedoraslih i nedovršenih ljudi, ali ni izbliza nije zlokobno i prijeteće kao „juče“!

Strašno je što je DPS postao najjača opoziciona partija a, istovremeno, najveći rasadnik novih/starih kadrova za izvršnu vlast.

Strašno je što su se dokopali poluga moći ljudi koji na svojoj koži nisu osjetili brutalnu tiraniju i progon, ali i najgore, ljudi koji nisu zaslužili da govore i rade u naše ime.

Ovo govorim iz pozicije čovjeka koji se od uspostavljanja nove Vlade, do danas, bori za svoje dostojanstvo; kad nekome učiniš dobro i daš mu šansu to vam nikad neće oprostiti.

Za razliku od takvih ja, međutim, znam da se jednopartijski brlog ne mijenja preko noći, a i ni za par godina. Ko hoće da vidi mora gledati dalje od trpeze.

Zato „ratujem“ sa inspekcijama koje nijesu taknute od „nove vlasti“, pregonim se sa inspektorima i inspektorkama koji sramno rade svoj posao i ohrabreni suludim politikama i promašajima Vlade, suvereno sprovode svoje nekadašnje, privatne, partijske i kumovske agende.

Ipak, i pored toga što znam da se kao pojedinac ne mogu oduprijeti toj harangi miješanog interesa sadašnje i ondasnje vlasti, nemam pravo ni da se predam.

Makar na trenutak razjurili smo one koji su ocrnili ovu našu zemlju i državu, a sebe obogatili do nivoa sicilijanskih mafijaša.

Razjurićemo i ove zaostale i namnožene horde starog režima udružene sa nenajedenim pojedincima „nove klase“! Ako, pak, to ne uradimo mi, ako smo u međuvremenu postali nesposobni i bez hrabrosti, uradiće to bolji od nas. Predaje nema, to je najvažnije.

Ne radi se o nikakvom revanšizmu jer ga nije ni bilo; radi se o obavezi da se najure iz državne uprave prijatelji i prijateljice bivših vladara koji se ponašaju kao vlasnici naših života. I njih i ove što su se domogli položaja u međuvremenu, što su kupili diplome i akademska zvanja, treba vratiti u redove „laika“, na biro, u redove za čekanje.

Svjestan sam da zvuči utopistički, ali to će morati neko da uradi jer ćemo ubrzo biti primorani da biramo između njih i sebe.

Nema te reforme koja će se održati sa pogrešnim i lažnim ljudima na ključnim mjestima. Ti i takvi su pojeli DPS – poješće i one koji pokušavaju da ga prekopiraju.

Vratimo se na početak; nezasluženo je teško, ali ni jedna pobjeda se ne brani sama, kamoli ona naša čista, ali i krhka, iz avgusta 2020. godine.

DPS nije bio bolji nego najgori u našim životima.

Sa DPS-om je neuporediv bilo ko, ako pamtimo i poštujemo žrtvu koju smo podnijeli, iako danas sa njim očijukaju „navodno naši“ na lokalnom i državnom nivou. Teorija kaže da je to normalno, prelazno doba, ali od nas zavisi koliko će nas dugo „prelaziti“.

Ljudi su kvarljivi, ali samo pod uslovom da su slabi i loši. Ovdje je potrebna revolucija dobrih ljudi, otpor na koji smo dužni. Konačne pobjede bez velike borbe nema.

Svi imaju pravo da zaborave, ali mi koje su gonili po državi i iz ove države, ne smijemo zaboraviti.

Ne pristajimo na predaju i na prodaju pa neće biti njihova volja!