„Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“, pitanja su koja su penzionisanog oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA), Toma Buzova, poslala direktno u smrt.

To je bio povod za film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je snimio reditelj i scenarista Nebojša Slijepčević iz Zagreba.

Za ovaj film, snimljen po istinitom događaju, dobio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Kanu 25. maja.

Priča prati putnički voz koji februara 1993. iz Beograda putuje za Bar. Na stanici u Štrpcima, na teritoriji Bosne i Hercegovine, voz zaustavljaju srpske paravojne snage. Izvode 19 Bošnjaka, naočigled oko 500 putnika.

Samo jedan, Tomo Buzov, imao je hrabrosti da pita zašto ih i gdje odvode.

Kapetan Jugoslovenske narodne armije u penziji, koji je bio na putu da posjeti sina vojnika u Podgorici, izveden je iz voza i ubijen zajedno sa Bošnjacima.

Njegovo, kao ni tijela 15 ubijenih, nikada nije pronađeno.

Film je snimljen u međunarodnoj koprodukciji. Slijepčević je sa ovim filmom konkursao kod Filmskog centra Crne Gore ali je odbijen.

Filmski centar Crne Gore nije odgovorio na pitanja Radija Slobodna Evropa (RSE) o razlozima odbijanja.

RSE: Osvojili ste jednu od najvećih svjetskih filmskih nagrada, obrađujući težak zločin iz prošlosti. Kako ste došli na ideju da radite film o Tomu Buzovom?

Slijepčević: Nisam znao za taj slučaj do prije pet, šest godina, kada mi je producent Danijel Pek, iz produkcijske kuće Antitalent, poslao članak Borisa Dežulovića „18 ruža, za 19 žrtava“ i predložio da radimo film o tom strašnom zločinu. Kada sam pročitao odmah sam u Tomu Buzovom prepoznao univerzalnu priču. Ona jeste stravična priča o zločinu koji se dogodio te 1993. ali je to ujedno i priča o izuzetnom junaštvu čovjeka koji se suprotstavio zlu.

To je priča o nasilju koje nije bilo direktno usmjereno protiv njega – čovjeka koji nije mogao prećutati, kao što su svi ostali putnici iz tog voza i vjerovatno kao što bi učinila velika većina nas.

Mogao je ćutati, ali ipak nije mogao. I to ga je koštalo života. Ipak, ostavio je nevjerovatnu herojsku priču iza sebe koju sam smatrao da vrijedi ispričati.

Pogotovo zato što sam u tome vidio i alegoriju na svako nasilje prema manjinama i zamislio se – šta radimo mi, koji nismo direktno ugroženi, kad svjedočimo takvim nasiljima?

RSE: Gdje ste prikupljali podatke o ovom zločinu?

Slijepčević: Fond za humanitarno pravo iz Beograda mi je ustupio sve podatke koje imaju o tome. Dobio sam i zapisnik sa suđenja nekih od počinitelja zločina. To su hiljade stranica svjedočanstava koje sam pročitao i na osnovu toga sastavio scenario.

Scenario je fikcija. Svi likovi su u tom scenariju, osim Tome Buzova, izmišljeni. Ali, događaj i dijalozi su zasnovani na zapisnicima suđenja, na novinskim člancima, intervjuima ljudi koji su bili u tom vozu ili iskazima rodbine žrtava.

‘Dirljiva poruka porodice Buzova najemotivniji trenutak večeri’

RSE: Kako je reagovala porodica Toma Buzova i da li je film za njih neka vrsta satisfakcije?

Slijepčević: Kad sam krenuo da se bavim ovom temom, na samom početku, pronašao sam Darka, sina gospodina Tome Buzova. Zamolio sam ga za dozvolu da se bavim tom temom. Osim što je dozvolio, obećao je da će mi pomoći koliko može. Tako sam se zapravo ohrabrio da krenem u priču.

Nisam im još pokazao film ali smo sve vrijeme u kontaktu.

Na samoj večeri dodjele nagrada, dobio sam predivnu poruku od porodice Buzova u kojoj mnogo zahvaljuju što im pomažem u naporu da se herojski čin njihovog Tome ne zaboravi.

Ta poruka stigla mi je neposredno prije nego što sam dobio nagradu i mnogo me je dirnula. To mi je najemotivniji trenutak večeri, emotivniji nego primanje nagrade.

RSE: Šta mislite, zašto se o njemu tako malo zna?

Slijepčević: Odgovor na to pitanje je jednostavan. Buzov na neki način ne spada u nacionalističke narative koji su dominantni u svim postjugoslovenskim zemljama. On za Hrvate nije bio dobar Hrvat zato što je bio oficir JNA, koji je cijeli život živio u Beogradu. Za Srbe nije dobar oficir JNA jer se suprotstavio srpskim paravojnim jedinicama. Za Bošnjake jer nije bio musliman i, pretpostavljam, da su ga zato zaboravljali na obilježavanjima tog zločina.

To je nažalost istina u ovim prostorima nakon raspada Jugoslavije – da je bitniji nacionalizam nego humanost.

RSE: Dakle, može se reći da je njegov životni put, nazovimo ga projugoslovenski, (oficir JNA, rođen u Hrvatskoj, živio u Beogradu) razlog što u Hrvatskoj nije percipiran kao heroj?

Slijepčević: Naravno. U Hrvatskoj imamo jedno nepisano pravilo – Jugoslavija je gotovo tabu tema. Kao da nikad nije postojala, a kamoli da je imala nešto dobro. Taj narativ se stalno forsira. Naravno puno se laže o tome kako je bilo živjeti u Jugoslaviji i o ljudskim pravima u Jugoslaviji.

Desne stranke obožavaju da falsifikuju istoriju, sprovode revizionizam pa je tako i neprihvatljivo u pozitivnom svjetlu pričati o nekom koji je bio kapetan JNA.

Naravno, ovo ne važi za sve ljude, pričamo o manjini, desno orjentisanoj, ali ona je nažalost vrlo često najglasnija u društvu.

RSE: Kakve reakcije očekujete, prije svega iz regiona, koji se i dalje bavi temama zločina – od Drugog svjetskog rata do onih devedesetih ali, nažalost, često na politikanski, manipulativan način?

Slijepčević: Očekujem dvije vrste reakcija.

Jedne se već događaju – to su ljudi koje film ne zanima, koje ne zanima ništa osim to što kažete – politikanstvo, i koji će to pokušati staviti u neki svoj okvir, bilo napadajući ili hvaleći film, ali iz potpuno pogrešnih razloga.

Očekujem i drugi tip reakcija od gledalaca, koji će ga pogledati i doživjeti onako kako treba. Da će izaći nakon projekcije sa nekim otvorenim pitanjima, da će preispitati svoje postupke u životu i na neki način se baviti onim što je prava poenta filma. A najvažnije – da će zapamtiti Toma Buzova.

RSE: Prošlo je više od 30 godina od tog zločina. Smatrate li da smo kao društvo sazreli da možemo da prihvatimo herojski čin nekoga ko nije naše nacije, a u isto vrijeme da se suočimo sa zločinom iz sopstvenih redova?

Slijepčević: Nažalost, ta suočavanja sa vlastitim zločinima teško idu kod svih učesnika ratova. U Hrvatskoj imamo stravične zločine, počinjene sa hrvatske strane i dan-danas ih ne priznaju. Svi imaju tih problema, baš sa suočavanjem. Znači da su zločini rađeni i u naše ime. Naravno da je to neugodna istina za koju niko zapravo ne želi da postoji, ali tako je.

Dogodilo se i bilo bi najzdravije za sve nas da se svaka nacija pozabavi svojim zločinima i da svi izađemo čistiji i bolji iz toga na kraju.

RSE: Mnogo se govori o kulturi sjećanja kako se prošlost ne bi ponovila. Da li je u tom pravcu i poruka ovog filma?

Slijepčević: Nisam bio siguran da jedan film može promijeniti išta. Ali evo, dobio je svojevrsno priznanje u inostranstvu u vidu Zlatne palme.

Sad mislim da film i može promijeniti nešto. U prvom redu, mislim da uskoro neće biti osobe u ovim krajevima koja neće znati ko je Tomo Buzov i to je ogromna stvar. Nisam sanjao da to jedan film može, ali evo, nadam se da će moći.

I druga stvar, mislim da će puno ljudi vidjeti ovaj film i suočiti se sa svojom ulogom u nekim nasilnim događajima.

Pa, ako se svi makar zamislimo oko toga, mislim da smo napravili veliku stvar.

RSE: Da se vratimo na film. Da li je bilo teško naći finansije? To pitanje je aktuelno u Crnoj Gori, s obzirom na to da je crnogorski Filmski centar 2022. odbio da ga sponzoriše.

Slijepčević: Imamo još uvijek sreću, koju nemaju svi na svijetu, da imamo javno finansiranje kinematografije. To je neka privilegija koju ne treba uzimati zdravo za gotovo.

I mi u Hrvatskoj smo dobili, zapravo, nedovoljno novaca da snimimo cijeli film, ali smo dobili značajnu količinu sredstava, a ostalo smo prikupili uz koprodukciju sa Francuskom, Bugarskom i Slovenijom.

E sad, zašto Crna Gora nije u tom učestvovala je pitanje na koje ne mogu dati odgovor već oni koji odlučuju. Ili neko ko je bolji poznavatelj političkih prilika u Crnoj Gori nego što sam ja.

RSE: Gotovo pet godina ste radili na filmu. Šta vam je najzahtjevnije bilo u tom procesu?

Slijepčević: Proces finansiranja filma. To je trajalo dugo, jer su konkursi spori. Prvo idete na jedan, pa na drugi, pa na treći. To je samo dio procesa.

Drugi dio je bilo istraživanje za film. Trebalo je da pročitam sve te dosijee i da napišem scenario za koji mislim da na pravi način tretira temu.

A potom sama realizacija filma, u kojoj je bio niz izazova. Na primjer, kako da pronađemo vagon koji izgleda kao da je iz 1993. Pa kako pronaći komad pruge na kojem možemo taj vagon da parkiramo, da bismo mogli snimati u miru.

Imao sam fantastične glumce na čelu sa Goranom Bogdanom i francuskim glumcem Aleksisom Anensijom, ali ih je trebalo uskladiti.

Oni su vrlo zaposleni, stalno na nekim projektima, pa je trebalo naći i tih šest dana da se uspijemo svi skupiti u Zagrebu i snimiti film.

Tako da, cijeli taj proces je bio izrazito kompleksan, ali uspjeli smo to završiti na ovako trijumfalan način.

RSE: U konačnom, smatrate li da će ovim, donekle, biti ispravljena nepravda zaborava koju je Tomo Buzov pretrpio?

Slijepčević: Upravo to je namjera filma i čini mi se da idemo u dobrom smjeru. Vidjećemo, možda nije na meni da procjenjujem uticaj filma. Treba pustiti da prođe još neko vrijeme da vidimo kakav će imati uticaj.

Nebojša Slijepčević diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od autora televizijskog serijala Direkt. Režirao je dva uspješna dugometražna dokumentarca,’Gangster te voli’ i ‘Srbenka’, te brojne kratke dokumentarne i igrane filmove.

Osvojio je više od 40 nagrada.

Četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, i nagradu Doc Alliance Selection Award i ulazak u uži izbor za Europsku filmsku nagradu s filmom Srbenka.

Radi kao predavač i mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma.