Foto: Pixabay –

Devetnaestogodišnjak, koji je više puta silovao godinu mlađu djevojku, dobio je tri mjeseca kućnog pritvora!

“Kako je odrastao u patrijarhalnoj sredini, a školovan u Podgorici, sistem vrijednosti mu je bio pomiješan, zbog čega je kod optuženog došlo do situacije da nagoni nadvladaju razum”, dio je obrazloženja olakšavajućih okolnosti ove presude sutkinje Višeg suda u Podgorici.

Protiv ove presude žalbu je izjavilo Više državno tužilaštvo u Podgorici (VDT), a Apelacioni sud je odlučio da preinači presudu, ali na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što je minimalna kazna za to krivično djelo.

Ovo je jedna u nizu presuda koje su ispod ili blizu zakonskog minimuma za silovanje, za koje kazna zatvora može ići i do 15 godina.

Nedavno je buru u javnosti digla i odluka Apelacionog suda da povratniku za silovanje djevojčice u više navrata, pod prijetnjom da će joj ubiti oca ako nešto kaže, smanji kaznu sa 15 na osam godina zatvora.

U toj presudi Apelacionog suda se potvrđuje da nema olakšavajućih okolnosti na strani okrivljenog.

“Utvrđenim otežavajućim okolnostima (broj izvršenih radnji i ranija osuđivanost) prvostepeni sud je dao prenaglašen značaj, a koji nije takvog karaktera da bi se u konkretnom slučaju izrekla maksimalna kazna zatvora”, piše u odluci sudija tog suda.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) analizirao je 23 dostupne presude za silovanje, u posljednje tri godine, sa zabrinjavajućom sudskom praksom, kojom se žrtve silovanja obeshrabruju da prijave ova krivična djela.

O situaciji u praksi najbolje govore djevojke i žene koje su preživjele silovanje, naglašava za CIN-CG Jovana Hajduković iz Sigurne ženske kuće (SŽK).

“Većina njih ne prijave silovanje, jer vjeruju da nasilnik ne bi bio kažnjen i da ne bi dobile adekvatnu podršku. Ovaj podatak treba da bude alarm nadležnima, poruka društvu i jasna ocjena poštovanja međunarodnih standarda”, ocjenjuje Hajduković.

Neophodno je, ističe ona, unaprijediti znanja i vještine tužilaca i sudija, uz obuku o razumijevanju fenomenologije seksualnog nasilja:

“Neophodno je pooštriti kaznenu politiku i propisati hitnost u postupanju”.

Ne poštuju standarde, Apelacioni smanjuje kazne

Osnovni standardi Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, tzv. Istanbulske konvencije, a kojih bi se morala pridržavati i naša zemlja, koja je potpisnica ove konvencije, obuhvataju efikasno krivično gonjenje, izricanje sankcija koje počinioce odvraćaju od vršenja krivičnih djela, ali i obavezno uzimanje otežavajućih okolnosti u obzir.

Apelacioni sud je preinačio još četiri presude viših sudova, ali takođe na gotovo minimalne. U dva slučaja, Apelacioni sud smanjuje kaznu osuđenima.

U dva slučaja osuđeni su dobili po četiri godine zatvora, iako je predviđena kazna od pet do 15 godina, dok je u jednom slučaju optuženi osuđen na godinu i po zatvora, iako je zaprijećena kazna od dvije do 10 godina.

U jednom predmetu je sa pet godina zatvora, taj sud smanjio kaznu na četiri, iako se radilo o povratniku i konstatovano da nema olakšavajućih okolnosti na njegovoj strani.

“Optuženom je izrečena prevelika kazna, jer je u vrijeme kritičnog događaja bio u stanju bitne smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću”, navodi se u presudi.

Višestrukog povratnika su za silovanje žene pred djetetom osudili na tri godine zatvora, a predviđena kazna bila je od dvije do 10 godina.

Iako u presudi konstatuju da je Viši sud sud pogrešno konstatovao da su porodične prilike optuženog olakšavajuća okolnost, te da sud nije dovoljno cijenio otežavajuće okolnosti da je višestruki povratnik, a ženu silovao u prisustvu svog maloljetnog djeteta, Apelacioni sud mu kaznu sa dvije, povećava na tri godine zatvora.

U drugom slučaju je sa četiri godine zatvora, kazna smanjena na dvije, za pokušaj silovanja maloljetnice, iako je predviđena kazna zatvora bila od pet do 15 godina zatvora.

Apelacioni sud je ranije potvrdio osam godina zatvora za silovanje drugog djeteta. Viši sud u Bijelom Polju, a što je potvrdio i Apelacioni sud, je u ovom postupku, umjesto za silovanje za koje je bila predviđena kazna od minimum 10 godina zatvora, odlučio da optuženog kazni za drugo krivično djelo – obljubu nad djetetom, za koje je bila predviđena kazna od tri do 12 godina.

Apelacioni sud je u tri slučaja potvrdio oslobađajuće presude, a u tri slučaja vratio procese na ponovno suđenje.

Nema protokola, suđenja predugo traju

Osim problematične sudske prakse u predmetima silovanja i dalje smo daleko od ispunjenja i ostalih međunarodnih standarda kada govorimo o postupanju pravosuđa – suđenja predugo traju, a žrtve se nerijetko saslušavaju više puta čime se dodatno viktimizuju.

Problem je prilično nevidljiv za crnogorske institucije, jer se većina silovanja uopšte ne prijavi, ne postoje krizni centri ili slične ustanove za žrtve seksualnog nasilja.

Ne postoje ni protokoli o postupanju sa žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode, niti postoje besplatne službe za žrtve silovanja i drugih seksualnih zločina.

Nalazi CIN-CG slični su i zaključcima studije koji je Sigurna ženska kuća (SŽK) uradila za period od 2014 do 2018, što dosta govori o tome da se situacija nije promijenila.

“Postupanje nadležnih institucija u procesuiranju slučajeva silovanja ostalo je nepromijenjeno, jer nije bilo kontinuiranih specijalizovanih obuka o seksualnom nasilju nad ženama”, kaže Hajduković.

SŽK je u svojoj analizi sudske prakse istakla da se učiniocima krivičnih djela protiv polne slobode izriču kazne zatvora koje su blizu propisanog minimuma. Posebno zabrinjava podatak da je manje od jedne trećine procesuiranih prijava za krivično djelo silovanje za ishod imalo osuđujuću presudu.

Dodaju da broj prijavljenih slučajeva ne odražava stvarno stanje u praksi.

Iz iskustva 100 žena i djevojčica koje su preživjele seksualno nasilje, dodaje se u studiji SŽK, samo 12 odsto njih je seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

“Od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, dva odsto počinilaca je kažnjeno, i od toga samo jedan je dobio kaznu zatvora”.

Dvije trećine žena koje su učestvovale u istraživanju nikada nikom nijesu pričale o svom iskustvu seksualnog nasilja.

“Najčešči razlozi da ne prijave seksualno nasilje su strah i sramota od javnosti, nedostatak povjerenja u institucije, patrijarhalno vaspitanje i tradicija, te sumnja da bi im iko povjerovao”.

Više od polovine ispitanica, 64 odsto, seksualno nasilje je doživjelo od strane partnera.

“Neophodno je ograničiti upotrebu dokaza koji se odnose na seksualnu prošlost i ponašanje žrtve, kako bi bila zaštićena od ponovne viktimizacije tokom postupka”, ističe se u studiji SŽK.

Ovo je jedan od standarda i Istanbulske konvencije, gdje se naglašava da prethodno seksualno ponašanje žrtve ne smije biti izgovor za smanjenje odgovornosti počinitelja seksualnog nasilja.

“Žrtve treba da imaju pristup pravnim ljekovima bez prolaska kroz dodatnu traumu zbog svoje seksualne istorije ili ponašanja”, piše u Konvenciji.

U tom dokumentu se ističe i da treba obaviti forenzički pregled bez obzira na to hoće li slučaj biti prijavljen policiji, te pružiti mogućnost uzimanja i spremanja uzoraka tako da se odluka o prijavi silovanja može donijeti i kasnije.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je, još u decembru 2003. u presudi protiv Bugarske, zaključio da se svaki polni čin bez pristanka, uključujući i nepostojanje fizičkog otpora žrtve, mora efikasno procesuirati i kazniti:

“Bilo kakav rigidni pristup procesuiranju seksualnih prestupa, kao što je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaštitu polne autonomije pojedinca”.

Tužilaštvu nedostaju adekvatne prostorije

Iz SŽK ističu da žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode potrebno obezbijediti poseban status u okviru krivičnog postupka, te da je raširena štetna praksa suočavanja žrtava sa počiniocima:

“Alarmantno je što se to dešava i u predmetima gdje su žrtve djeca, a zakonske odredbe izričite da je to zabranjeno”.

Suprotno Zakonu o krivičnom postupku, koji pruža mogućnost da osoba sa iskustvom seksualnog nasilja svjedoči samo jednom tokom postupka, oštećene budu saslušavane najmanje tri puta, navodi se u analizi SŽK.

Iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici za CIN-CG kažu da je problem nedostatak adekvatnih prostorija za saslušanje.

“Kako Više državno tužilaštvo u Podgorici nema prostorije za snimanje saslušanja, u tu svrhu se koriste prostorije Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici”.

U postupku se najčešće koristi Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja o porodici ili u porodičnoj zajednici, dodaju iz tužilaštva.

Oni tvrde da se sve maloljetne žrtve silovanja saslušavaju u posebnoj prostoriji opremljenoj audio vizuelnom opremom.

“Prethodno se vrši procjena o sposobnosti saslušanja maloljetne žrtve od strane stručnih lica Stručne službe, a po procjeni se i postavlja punomoćnik žrtvi iz reda advokata koji imaju specijalistička znanja za postupanje prema maloljetnicima, čiji troškovi padaju na teret budžetskih sredstava”.

Ovo ne važi za punoljetna lica. Iz VDT kažu da se saslušanja punoljetnih žrtava uglavnom ne snimaju.

“Punoljetne žrtve silovanja se u toku istrage uglavnom saslušavaju samo jednom. Izuzetno, saslušavaju se i drugi put, i to u situacijama kada to zahtijevaju interesi postupka ili sama žrtva. Maloljetne žrtve se uvijek saslušavaju samo jednom”.

Prema propisima, žrtva krivičnog djela protiv polne slobode, kao i dijete koje se saslušava kao svjedok, ima pravo da svjedoči u odvojenoj prostoriji pred sudijom i zapisničarem, a tužilac, okrivljeni i branilac da gledaju prenos iz druge prostorije, uz mogućnost da postavljaju pitanja svjedoku.

Oštećeni koji je žrtva krivičnog djela protiv polne slobode ima pravo i da ga u policiji i državnom tužilaštvu ispita osoba istog pola, kao i da i postupak vodi sudija istog pola, ako to omogućava kadrovski sastav suda, da uskrati odgovor na nepotrebna pitanja koja se odnose na privatni život, zahtijeva da bude ispitan putem audio-video uređaja.

U Italiji minimalna kazna zatvora šest godina

U Italiji je minimalna kazna zatvora za silovanje šest godina, a ukoliko se radi o djetetu može ići i do 24 godine zatvora. Italijanskim Krivičnim zakonikom detaljno su opisane otežavajuće okolnosti koje uvećavaju kaznu minimum za trećinu, a to su ako je osuđeni roditelj ili staratelj žrtve, ukoliko je korišćeno oružje, ili je žrtva pod dejstvom alkohola ili droge, ukoliko je u pitanju bivši ili sadašnji partner, ako je žrtva trudna…

Ta zemlja ima sve potrebne protokole za postupanje u ovim slučajevima.

Iz Centra za ženska prava (CŽP) navode da su tokom boravka 2022. u Švedskoj posjetili krizni centar za žrtve silovanja. Prostorije kriznog centra su adekvatno opremljene, posebno prostorija u kojoj psihološkinja obavlja razgovor sa žrtvom.

“Razgovor se snima sa čim je žrtva upoznata, s tim da kamere nisu na vidljivom mjestu. Sami izgled prostorije podsjeća na dnevni boravak što doprinosi da se žrtva osjeća slobodnije i sigurnije”.

U drugoj prostoriji, pojašnjavaju, predstavnici Centra za socijalni rad, policije i tužilaštva prate razgovor i imaju mogućnost da postavljaju dodatna pitanja žrtvi posredstvom psihološkinje.

Na taj način se žrtva saslušava samo jednom, čime su ispoštovani standardi Istanbulske konvencije.

“Takođe, u okviru kriznog centra postoji adekvano opremljena ordinacija u kojoj se obavljaju potrebni pregledi u cilju prikupljanja potrebnih dokaza”.

I Direktivom Evropske unije (EU) o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja je nedavno usvojena, sve države članice su obavezane da u roku od tri godine primijene njena pravila. Ta pravila se, između ostalog, odnose i na to da istrage i krivično gonjenje za silovanje ne bi trebalo da zavisi od prijave žrtve, te da krivični postupak treba da se nastavi i ako žrtva povuče prijavu.

“Žrtvama seksualnog nasilja potrebna je neodložna podrška u vezi s traumom, u kombinaciji sa hitnim forenzičkim pregledima radi čuvanja dokaza potrebnih za buduće krivične procese. Krizni centri za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja trebali bi biti dostupni u dovoljnom broju i raspoređeni na državnom području svake države članice, uzimajući u obzir geografske karakteristike i demografski sastav države članice. Takvi centri mogu biti dio postojećeg zdravstvenog sistema”.

U Hrvatskoj kazna zatvora zamijenjena radom u javnom interesu

Međutim, situacija u regionu je slična kao u Crnoj Gori, čak ima i gorih slučajeva. Sud u Strazburu je, u martu ove godine, u presudi protiv Hrvatske, utvrdio kršenje Konvencije o ljudskim pravima i dosudio odštetu, zbog zamjene desetomjesečne kazne zatvora u društveno koristan rad, osuđenom za seksualno nasilje.

Podnositeljka predstavke je, u junu 2015. godine, podnijela krivičnu prijavu protiv svog kolege s posla, ​​optužujući ga za seksualno nasilje, praćeno i prijetnjama da će biti otpuštena, ako ikome ispriča šta se dogodilo.

On je 2018. osuđen na deset mjeseci zatvora, zato što je tokom aprila, maja i juna, u više navrata seksualno zlostavljao podnositeljku predstavke. Međutim, u julu naredne godine, drugi sud je odlučio da mu kaznu zatvora zamijeni kaznom rada u javnom interesu.

Pristup domaćih sudova, naglašava se u odluci, može ukazivati na izvjesnu popustljivost u kažnjavanju nasilja nad ženama, umjesto da prenese snažnu poruku zajednici da se nasilje nad ženama neće tolerisati.

“Takva popustljivost može zauzvrat obeshrabriti žrtve da prijave, iako je nasilje nad ženama zabrinjavajuće uobičajeno i nedovoljno prijavljeno”, ističe se u odluci suda u Strazburu.

Psihijatrica Maida Burdžović za CIN-CG ističe da silovanje ima nesagledive posljedice po život žrtve, njene porodice i društva u kome se dešava.

“Svaki neadekvatan tretman žrtve, kao i silovatelja, povećava mogućnost da se takav događaj u budućnosti ponovi, a samu žrtvu čini još bespomoćnijom, vrlo često prepuštenoj samoj sebi”.

Takva situacija kod nje, pojašnjava psihijatrica, produbljuje patnju i onemogućava potpuni oporavak i vraćanje u svakodnevne životne tokove, povećava nepovjerenje i sumnju da će ikada moći da živi normalnim životom.

Ona ističe da je psihijatrijski pregled žrtve i počinioca važno uraditi što prije tokom postupka, “kako bi se na adekvatan način ocijenio stepen patnje i duševne boli žrtve, a istovremno i kompletan uvid u psihičko zdravlje počinioca”.

Iskustvo seksualnog nasilja ima ogroman uticaj na život žena i djevojčica koje su ga preživjele, upozorava i Hajduković.

“Posljedice silovanja prevazilaze nanesene fizičke povrede. Ono što ostaje je nastavak života sa osjećanjem straha, krivice, izgubljenog povjerenja, bespomoćnosti, nedostatka podrške i izolacije”, zaključuje ona.

Crna Gora je još daleko od toga da se na valjan način uhvatiti u koštac sa svim vidovima seksualnog nasilja. Sudska praksa, umjesto da demotiviše počinioce i dalje obeshrabruje žrtve da nasilje prijave i da očekuju pravednu kaznu za taj gnusni čin.

Policija registrovala 36, tužilaštvo 55 prijava

Iz policije su saopštili za CIN-CG da su od početka 2021. do kraja 2023. godine registrovali 36 krivičnih djela silovanja. Međutim, podaci iz izvještaja Tužilačkog savjeta (TS) govore da je bilo 55 prijava silovanja i još četiri pokušaja.

U Izvještaju Tužilačkog savjeta (TS) za prošlu godinu se navodi da je povećan broj prijavljenih zbog krivičnih djela protiv polne slobode za 28,79 odsto.

“Zbog krivičnog djela silovanje prijavljena su 22 lica”, piše u izvještaju TS za 2023. Policija je te godine registrovala 14 silovanja.

U izvještaju TS za 2022. se navodi da je te godine za silovanje prijavljeno 16 osoba, a zbog pokušaja silovanja troje. Policija ih je registrovala 15.

U 2021. je zbog silovanja prijavljeno 17, a zbog krivičnog djela silovanje u pokušaju jedno. Policija je registrovala sedam.

Iz TS za CIN-CG objašnjavaju da se “broj prijavljenih lica u izvještajima može razlikovati po broju prijava koje je podnijela Uprava policije, koje je podnijelo fizičko lice ili po broju prijava koje su prevedene u predmete po poznatim punoljetnim učiniocima”.

Od 36 slučajeva, koje je u ove tri godine registrovala policija, u dva slučaja žrtve su bile osobe muškog pola.