Praznik rada je zajednički praznik svih radnika svijeta, a počeo je da se slavi još krajem 19. vijeka

Prvi maj se slavi kao međunarodni praznik radničkog pokreta u znak sjećanja na stotine hiljada američkih radnika koji su na ovaj dan 1886. izašli na ulice Čikaga zahtijevajući osmočasovno radno vrijeme.

Poslije tri dana protesta, 3. maja došlo je do obračuna sa policijom kada su poginula četiri sindikalca. Pobjesneli zbog zločina policije, grupa anarhista, predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom, pozvala je radnike da se i sami naoružaju i nastave proteste.

Sljedećeg dana, osoba čiji identitet nikad nije utvrđen (vjeruje se da je u pitanju policijski agent-provokator) bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila veliki broj policajaca. Gradske i državne vlasti pohapsile su osam anarhista, uključujući Parsonsa i Spajsa, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt.

Dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, oko 250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga kako bi odali poštu i izrazili svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.

Na Prvom kongresu 2. Internacionale, održanom 1889. godine, odlučeno je da 1. maj postane zajednički praznik svih radnika svijeta. Za radnike i sindikaliste širom planete, on predstavlja dan solidarnosti i borbe za bolje uslove rada koja se i danas vodi.

Ipak, svoj puni sjaj Praznik rada na ovim prostorima doživljava tek sa dolaskom komunističkih vlasti kada on postaje jedan od centralnih državnih praznika.

Oni malo stariji će vam danas reći da je to bio najsrećniji porodični praznik i da su mu se iskreno radovali. Obnavljala se garderoba, kupovali su se pokloni, odlazilo na predstave i priredbe.