Sveta obaveza vjerskih i političkih vođa i
upravitelja nad ljudima trebala bi da bude pravednost i činjenje dobra.
Zato, vladari i upravitelji moraju dobro voditi računa kako bi svim
raspoloživim demokratskim sredstvima spriječili anarhiju i bezakonje.
Imperativ vođa je da pažljivo osluškuju stanje naroda kako bi poboljšali
njegov status i život. Vođe ni u kom slučaju ne smiju koristiti
povjerene im pozicije da se uzdižu iznad naroda i moraju naći načina za
interaktivnu komunikaciju sa narodima. Posebna obaveza vladara i
upravitelja jeste i držanje u dobro zatvorenoj boci zloduha mržnje i
kolektivnog nasilja nad narodima. Čuvati slabijeg od sebe je duhovna
vertikala i civilizacijki iskorak čestitih ljudi. Mudri vladari moraju
znati da nesreća jednog naroda nikada nije donijela sreću onima koji su
zlo činili. Zato vladari moraju u korijenu sasjeći mržnju i
neprijateljstvo, među kulturološkim različitostima čak i onda kada su u
pitanju individualni slučajevi. Jačati građansku svijest i pravnu
državu. Vjerske i političke vođe koje podstiču i pomognu da zloduh izađe
iz boce, a mogli su ga držati zatvorenog, lično su odgovorni za svaku
nesreću koja se dogodi narodu.
Dakle, ovo su suštinski razlozi da
se narodi i pojedinci dobro zapitaju i razmisle za kakvog vođu ne/smiju
glasati. Olahko davanje potpore profesionalcima koji traže i uzurpiraju
vlast i pozicije u društvu je ravna ludilu. U nacionalističkom i
šizofrenom vremenu istinske vjerske i političke vođe treba tražiti na
marginama društvenih zbivanja. Takve ljude moramo nači, izvući ih iz
njihovih kuća i namjestiti na upraviteljska mjesta. Čestite vođe bježe
od vlasti, jer znaju kako je teško pravedno vladati i upravljati
ljudima. Suza čednog djeteta nema otkupa. Ako je ovo istina u koju nema
nikakve sumnje, a sigurno jeste, zapitajmo se makar na trenutak, koliko
vrijedi ljudski život! Ko je taj ko može odrediti cijenu nevinog
stradalnika?! Svaka jedinka je makrokosmos, sadržan u mikrokosmosu.
Nažalost, naše podaništvo je pogonsko gorivo vođama. Njihov konformizam, želja za vlašću uz životinjski nagon za očuvanjem imperija tjera ih da ljudima udaraju na ljude, uglavnom bez ikakvog razloga i povoda. Ustvari, razlozi se uvijek izmišljaju i fabrikuju. Povezanost vođa i naroda je začuđujuća, zato lažu oni koji govore da nema kolektivne odgovornosti u masovnim stradanjima ljudi. Da nije bilo masovne podrške vladarima, nikada ne bi ni postali vladari. Upravo, zahvaljujući masovnoj podršci i vladaju. Zato je kolektivna odgovornost apsolutno nedjeljiva od individualne. Ali i u kolektivnom ludilu, individua može ostati čovjek i postati osoba koja ne snosi nikakvu odgovornost. Građani bivše nam domovine, još nije kasno da se dozovemo pameti. Dok se mi budemo međusobno satirali njihova djeca će uživati u mondenskim ljetovalištima a tamo oni će pregovarati po najekskluzivnijim svjetskim destinacijama.
Pročitajte još