I kada neko napusti ovaj svijet, on živi među nama sve dok su njegova djela zapamćena. Potomci Milice Orlandić se često prisjećaju njenog bitisanja i hrabrosti da primi brojne životne udarce, te tako ranjena nastavi da diše, hoda i nada se.
Miličina unuka, Mirjana nam priču o babi počinje opisivanjem njenog lika i odijevanja.
„Sjećam se da je stalno nosila veo kakav su nosile Crnogorke tada.
Pamtim duge suknje koje je i žaket koji je nosila. Imam želju da
jednoga dana za neku svečanu priliku u sjećanje na nju obučem crnogorsku
košulju i takvu suknju. Drugačije je to bilo vrijeme, muškarci su tada
nosili kape, a kada bi je vidjeli, skinuli bi kapu i klanjali joj se.
Tada nijesam znala šta to znači, ali su te slike ostale urezane u mom
sjećanju“, ističe naša sagovornica.
Pričajući o njoj, ona mijenja izraz lica. Iako je na usnama primjetan blagi osmijeh, oči oslikavaju tugu koju nosi.
„Znate, pored svih nedaća koje su je snašle, nikada je nijesam vidjela da je tužna ili neraspoložena“, dodaje.
Ona posebno ističe obrazovanje babe Milice, neuobičajeno za to vrijeme. Unuke je prije polaska u školu učila slova.
„Sjećam se da je često pušila cigarete, a od kutija je nama unucima
pravila slova i učila nas azbuku. Bila je jedna od rijetkih žena tog
vremena koja je znala da čita i piše, jer joj je otac bio sveštenik“,
navodi ona.
„Toliko smo je svi voljeli da i dan danas svi pričamo samo o našoj
babi, a svi već odavno imamo svoje porodice. Ona je ostala neki simbol
naše porodice“, jasna je njena unuka.
KO JE MILICA ORLANDIĆ
Malo se zna o njenom djetinjstvu, jer se sa samo 14 godina udala za Joka Orlandića.
Još uvijek dijete, a zakonski već supruga, i tada se igrala sa drugom
djecom ispred kuće. Nakon dvije godine je postala i majka sina Špira, pa
je igru zamijenila kućnim poslovima. Ubrzo, došlo je još djece, a njen
dom ispunila je radost dječijeg plača, smijeha i radosti. Teška su
vremena bila, porodica se morala podići i nahraniti, te je Joko otišao
da radi preko okeana, u daleku Ameriku. Svoj dugi put je započinjao kod
Skadarskog jezera, gdje se rastavljao sa ženom, majkom svoje djece.
Pri rastanku je Joko stavio Miličine ruke na svoje obraze i rekao –
Ovo ti ostavljam Milice, da mi čuvaš, misleći na čast,dom i porodicu.
Milica je rano ostala udovica, a na nju je pao sav teret održavanja kuće
i izvođenja djece na pravi put. Svoja četiri sina i tri kćeri je
vaspitavala najbolje što je mogla.
„Đece i para nikada dosta“, često bi govorila, ne pokazujući ni
trunku nemoći zbog toga što u nemaštini mora sama da podiže i školuje
djecu. Najmlađi Blažo i najstariji Špiro su završili škole i sami se
izdržavali, učeći đake i radeći teške fizičke poslove, dok su Ivo i
Gavro otišli u daleki svijet da uče zanat. Njen sin, Blažo je studirao
Filozifski fakultet u Skoplju i izrastao u istaknutog revolucionara i
komunistu. U 23.godini je postao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu
Goru, a u 25.godini je već bio politički sekretar PK KPJ za Makedoniju.
Milica je udala dvije kćeri i oženila dva sina. Sve je išlo kako mora,
nekim uobičajenim tokom, dok nije došla 1941.godine i taj kobni rat.
Kako to obično biva, on sve ponese, i ljude i dotadašnji život i
osmijehe na licima.
IZGUBILA TRI SINA
Kada su planule prve ustaničke puške, sin Blažo je bio u prvim
borbenim redovima, a pridružio mu se i Špiro. Druga dva sina su nešto
kasnije dospijela u zatvor, jedan ga je izdržavao u Italiji, pa
Njemačkoj, drugi je ostao kao talac na Cetinju.
Majka im je uvijek bila najveća podrška, ne pokazujući muku koja ju
je snašla tada. Nikada im ona nije rekla „Nemojte“, jer je znala da
brane svoju domovinu, da se bore za slobodu.
Godine 1943., Blažo je ubijen u Bosni. Kćerka i
snaha su pokušali da sakriju tešku vijest od Milice, ali ona, kao majka
je predosjetila tužnu istinu.
„Zašto krijete? Znam da Blažo nije živ?“, govorila je ona tada
smrknutog izraza lica. Shvatajući njihovo ćutanje kao odobravanje, samo
je duboko uzdahnula i pogledala u daljinu.
Ubrzo je stigla još jedna tužna vijest. Kod Kolašina je poginuo i
njen drugi sin, Špiro, kao komandant bataljona u četvrtoj proleterskoj
brigadi. Majka je tada ostala bez sina, a njegovo troje djece bez oca.
Majka Milica je i ovaj udarac stoički podnijela, svoju je bol krila, a
suze je puštala samo u samoći, daleko čak i od porodice. „Neću nositi
crninu“, imala je snage da izusti. Znala je ona da se bol nosi u duši,
ne na odjeći, kao i da su joj sinovi poginuli za ideale.
Njen treći sin Ivo se tada već duže vrijeme nalazio u
cetinjskom zatvoru kao talac, dok o Gavru iz Njemačke nije imala
nikakve informacije, pa je mislila da nije u životu.
Kako je ratu dolazio kraj, a na ulici vladala ljepša atmosfera,
Milica se nadala da će joj barem Ivo ostati, jer se očekivalo skoro
oslobađanje grada. Nažalost, zadesila je drugačija sudbina i tada je
doživjela najveću tragediju.
Toga 10. septembra 1944. godine opaljen je metak na njemačkog vojnika
u krugu kasarne. U znak odmazde za jednog ubijenog Njemca, odabrana su
tri zatvorenika pristalice partizana. Već sjutradan su postavili
vješala, spremna da pogube i njenog Iva.
Bila je nedjelja, rana jesen. Milica se nadala da će Ivo ipak biti
pošteđen, da će se desiti neko čudo i da će ga osloboditi. Pored njene
kuće, prošao je kamion sa tri zatvorenika, koje su vodili na gubilište.
Ivo je tada viknuo Milici „Majko, čuvaj mi djecu“ i otišao u smrt.
Dok joj se lice grčilo od tuge i jada, trčala je za kamionom, da se
barem posljednji put pozdravi sa svojim sinom. Nijema od bola, skrhana
majka je stajala u masi Cetinjana, koji su bili svjedoci pogubljenja.
Jedan od zatvorenika je ubijen u pokušaju bjekstva, dok je njen Ivo
glasno klicao slobodi.
RAT NE POZNAJE ZAKONE
Kada su ga vješali, pod njegovim snažnim tijelom konop je popustio.
Po pravilu, treba pomilovati onoga kome prvi pokušaj izvršenja kazne ne
uspije. Rat međutim ne poznaje pravila niti zakone. Pri trećem
neuspjelom pokušaju vješanja, njega su pucali u glavu.
Prisustvujući užasnoj sceni, hrabra Milica nije više mogla da izdrži.
Zbog bola za sinovima koji joj nikada više neće doći, zbog siročadi
koja su ostala za njima, preživljavanja svega što je zadesilo, ona je
jako udarala svojim rukama u glavu i od siline udarca trajno izgubila
vid na jednom oku.
„Neka moj Ivo bude posljednja žrtva fašizma“, izgovorila je ona tada okupljenom narodu.
Tada, neizvjesna je bila sudbina sina Gavra, a kćerka Ljubica je bila u cetinjskom zatvoru.
„Moju majku Ljubicu su krvnički tukli kada su je zatvorili. Njeni
tabani su bili povrijeđeni, skroz oguljeni, a na leđima je imala žive
rane. Jedan bubreg joj je bio skroz odvaljen od batina. Baba Milica joj
je uvijek govorila da ne smije da obruka braću“, navodi naša sagovornica
Mirjana. I nije ih obrukala, već se stoički držala zbog porodice, sve
dok je nijesu pustili na slobodu.
CETINJE
Konačno, Cetinje je oslobođeno 13.novembra 1944. godine. Po završetku
rata, došli su i neki momenti sreće. Sin Gavro, za koga Milica nije ni
vjerovala da je živ se vratio iz izgnanstva. Te scene ponovnog susreta
majke i sina se pamte zauvijek.
Iako joj je lik čovjeka, koji je pogubio Iva ostao urezan zauvijek u
sjećanju, njegovo ime nije htjela da kaže njegovim ratnim drugovima.
„Ako sam ja ostala bez sinova, ne mora i njegova majka. Nije ona kriva što je ništa rodila“, kazala je tada.
Kada se rat završio, prva je povela kolo, a oslobodiocima poletjela u
zagrljaj, uskličići „Dobrodošli sinovi moji“. Neko iz mase se začudio
njenoj igri, ali tada ona odgovori „Ja se danas imam čemu radovati.
Došlo mi je ono najdraže za šta su moji sinovi dali živote. Došla mi je
sloboda, a od danas su svi ovi junaci i oslobodioci moji sinovi“.
Ukazom
Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike
Jugoslavije, 15. jula 1949. godine, Blažo Jokov Orlandić je proglašen
za narodnog heroja.
U znak sjećanja na njega, jedna osnovna škola u centru Bara nosi naziv “Blažo Jokov Orlandić“.
Na porodičnoj kući, u selu Seoce u Crmnici je otkrivena spomen ploča.
“U
ovoj kući je 8.jula 1941. godine poslije podne Mjesni komitet KPJ Bar
održao sastanak na kojem je donio odluku da 13.jula otpočne oružana
borba protiv okupatora na području barskog sleza”, piše na njoj.
KROZ ŽIVOT KORAČALA HRABRO
Život je nastavila mirno, baveći se društvenim radom i pomažući onima
kojima je pomoć potrebna. Preko dana je bila mirna, hrabra žena,
prijatna prema prolaznicima, dok je noć bila rezervisana za bol. Kada se
svjetiljke lampi ugase i u posljednjim cetinjskim kućama i svi odu na
počinak, dozivala je izgubljenu djecu i sa svakim od njih posebno
razgovarala.
Jedan poznanik je pitao hrabru Milicu kojeg sina joj je najžalije.
Pogledala je u ruku i rekla mu „Svaki prst je različit, ali koji god da
otkineš jednako boli“.
Kasnije, ona je bila ugledni pomiritelj zavađenih porodica, svjesna
boli koju preživljavaju. Često su je posjećivali borci i drugovi njenih
sinova, a bila je i Titov gost. Ljude nije razlikovala i tako je i
svoju djecu učila.
„Nije bitno kojoj strani pripada, već je li čovjek ili nije. Budite uvijek ljudi“, govorila je.
Većinu svojih dana, provodila je sjedeći na staroj drvenoj stolici
pored šporeta ili ispred kuće. Stavljala bi pored sebe zavežljaj,
napravljen od crne krpe u kome je držala uspomene na svoju izgubljenu
djecu. Nekada bi znala da pogleda u daljinu i čvrsto stegne taj
zavežljaj. Tada, razmišljala bi ona o sinovima i ratu.
Prema svima je bila ljubazna, pozdravila bi se i popričala sa dragim
joj Cetinjanima, a u džepu je uvijek imala bombon ili kocku šećera za
unuke i djecu koja bi se igrala u blizini.
Jedne večeri, usnula je Iva i jutro potom otišla na mjesto gdje su ga
objesili. Dugo je stajala tu, a kada se vratila, više nikada nije bila
ista. Zatvorila se u kuću i rijetko je iz nje izlazila. U svojoj 79.
godini, umrla je Milica Orlandić.
„Imala sam 17 godina kada su nam javili da je baba preminula. To je
na mene ostavilo poseban šok, jer sam je voljela i nijesam mogla da
prihvatim da je nema. Iako je otišla tada, ona je stalno prisutna među
nama i našom porodicom. Uvijek kada prođem pored Bara, idem na njen
grob“, zaključuje naša sagovornica priču za Portal Analitika.
Iako je baba Milica umrla, njen lik i djelo živjeće zauvijek među nama. Ona će zauvijek ostati simbol slobode, požrtvovanja i borbe sa kojom su se suočavale crnogorske žene u ratu. Milica Orlandić će zauvijek ostati simbol osmijeha na licu i onda kada bi naša duša lila suze. I ne bi prestajala.
Pročitajte još