Malo je ko prije tridesetak godina mogao predvidjeti da će povlačenje Miladina Šobića sa scene jednog dana stvoriti jednu od najvećih misterija jugoslovenske scene.

Iako je crnogorski kantautor bio jedno od najvećih imena na regionalnoj sceni, povlačenje s muzičke scene u većini slučajeva sa sobom povlači i posljedice, a ona najočitija je da će vrijeme učiniti svoje i da će vas plašt anonimnosti s vremenom učiniti teško dostupnim novim generacijama i prosječnom slušaocu.

Novi život starih pjesama

To se iz nekog razloga nije dogodilo u Šobićevu slučaju. Internet ga je, možda zbog prirode njegova odlaska, a možda zbog nečeg desetog, dočekao kao kultnu ličnost jugoslavenske scene. Dovoljno je baciti pogled na brojke na YouTubeu i lako biste mogli steći utisak da je riječ o čovjeku koji je popularan kao, ako ne i popularniji od velikana ovdašnje scene kao što su Arsen Dedić ili Branimir Štulić.

Ipak, ne radi se o čovjeku koji je uživao isti nivo popularnosti. Štoviše, gotovo trideset godina bio je potpuna nepoznanica za bilo koga osim najvjernije fanove. Tim više jer iza sebe ima samo dva albuma.

Prvi hitovi

Rođen je 1956. godine u Nikšiću, gdje je i odrastao i završio srednju školu. Srednjoškolski dani ujedno su i vrijeme kada je počeo da se bavi muzikom. Nakon srednje škole, Šobić upisuje turizam u Dubrovniku, a u tom periodu počinje i ozbiljnije svirati i privlači pažnje na brojnim festivalima na kojima nastupa.

Na Omladinskom festivalu u Subotici, gdje su svoje prve korake, između ostalih, napravili Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Josipa Lisac i Kemal Monteno, Šobić je proglašen “najvećim otkrićem” Omladine 1975.

Nadahnut studentskim životom, stvara svoje prve hitove, 1975. godine objavljuje prvu pjesmu “To sam ja”, koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobiva status studentske himne, a godinu dana kasnije na muzičkom festivalu Omladina 76 osvaja drugo mjesto s pjesmom “Daj nam neba”.

Vrhunac karijere Put ga kasnije vodi u Sarajevo, gdje je doživio i vrhunac karijere. U saradnji s klavijaturistom Gaborom Lengyleom i studijskim muzičarima snimio je albume “Ožiljak” i “Umjesto gluposti” koji mnogim mlađim slušateljima možda spadaju među kultne albume s ovih prostora, ali velik dio njih vjerovatno nije upoznat s činjenicom da je drugi album imao platinasti tiraž, što nije pošlo za rukom ni mnogim muzičarima o kojima mase danas znaju mnogo više nego o Šobiću. Zanimljivo je spomenuti i da je platinasti “Umjesto gluposti” nastao u samo nešto malo više od dvije nedjelje i osvojio radio stanice. To je još veći uspjeh ako u obzir uzmemo to da je album nastajao u vrijeme buđenja novog talasa, a Šobić je predstavljao zvuk sedamdesetih koji je polagano napuštao studentariju i prepuštao mjesto daleko bučnijim nasljednicima. No njegova jednostavnost i neposrednost učinila ga je muzičarem koji je nadrastao žanrovske podjele. Edo Maajka samo je jedan od muzičara na kojeg je Šobićev opus ostavio neizbrisiv trag. “Otkrio mi ga je brat kad sam imao oko deset godina. Zapravo, nije to bilo otkrivanje nego više slušanje onoga što je buraz slušao s ekipom. Te su mi pjesme brzo ulazile u uvo. Ponovo sam naletio na njega u Zagrebu na kaseti, a kasnije sam kupio i ploču. Šobić vrlo jednostavno barata riječima, pravi je majstor teksta i minimalizma. S malo kaže jako puno. On je uz još mnoge druge koje sam slušao u svom odrastanju uticao na moj izražaj i moje pisanje, nije imao najveći uticaj, ali ga je bilo i ima ga u meni”, rekao je Edo.

Bijeg od javnosti

Sve ovo dalo mu je vjetar u jedra i Šobić je započeo s radom na trećem albumu naziva “Barutana ljubavi”, ali usred snimanja dogodila se tragedija. Njegova sestra Šeherezada preminula je od raka, a Šobić se povukao. Kao što je to slučaj i s mnogim drugim muzičarima koji su se sklonili od javnosti i o njemu su krenule raznorazne teorije. Neki su tvrdili da je postao pastir, drugi da je umro, a ostali su jednostavno zaboravili na njega. Iako ne treba pretjerivati i govoriti o potpunoj anonimnosti, činjenica jeste da su ga mlađe generacije “otkrile” zahvaljujući YouTubeu i ubrzo je iznova stekao kultni status kakav je nekad imao. Nešto poput junaka hvaljenog dokumentarca “Searching for Sugar Men”, Šobić je zahvaljujući YouTubeu postao balkanski Sixto Rodriguez, kultni muzičar koji je uprkos svim preprekama na kraju ipak dobio zasluženi status. Društvene mreže i online servisi ujedno su i pravi blagoslov jer za reizdanja njegovih albuma ne bi se imao ko pobrinuti. Diskoton, za koji je izdao oba albuma, nestao je u vihoru rata, a s njim i svaka mogućnost da albumi dožive kvalitetno reizdanje.

“Veliki povratak”

Ono o čemu se godinama kasnije pričalo jeste da je svoj nedovršeni album odlučio da snimi u studijima od Mađarske, preko Austrije pa sve do Italije, ali pokazalo se da priče nisu tačne. Njegov prijatelj Ibrica Jusić najavio je i veliki povratak, baš kao i mediji u Crnoj Gori, ali ponovno, pokazalo se da su naslovi netačni. U moru poluistina i legendi, ispada da gotovo svako ima neku svoju priču koju je čuo o ovom misterioznom muzičaru. “Čuo sam da mu je nekoliko izvođača dolazilo kući s čekovima ili u nekim varijantama s torbicama punim love. Željeli su po neku od njegovih neobjavljenih pjesama, a ti isti bi naravno onda pričali o čitavim bilježnicama neobjavljenih hitova i bisera”, ispričao nam je Edo. Nažalost, oni manje optimistični novinski naslovi ujedno su bili i najtačniji. Naime, 2013. preživio je moždani udar koji mu je onemogućio komunikaciju, ali njegov sestrić Vanja Radovanović medijima je tada rekao da se Šobić dobro oporavlja. Vlada Crne Gore prošle godine mu je dodijelila status istaknutog kulturnog stvaraoca, a Šobić se na dodjeli i pojavio. No, budući da je fikcija zanimljivija od stvarnosti, a kulturne rubrike malo ko čita, o Šobiću se i dalje priča kao o jednoj od najvećih enigmi regionalne scene. No, tako je to s velikanima.