Bilo je potrebno više od tri godine, od momenta kada je sa 30 godina saznao da je pred definitivnim krajem igračke karijere, pa da Nikola Peković prvi put govori o periodu kada je napuštao Minesotu i NBA ligu. Sa dobrim razlogom – samo on zna koliko je taj period bio težak za njega.

U intervjuu za Pobjedu Nikola Peković može da govori bez osjećaja da je sebi, košarci ostao dužan, ili košarka njemu. Niti više preispituje, da li je moglo biti drugačije. Sada je tim-menadžer košarkaške reprezentacije Crne Gore. I biće dio stručnog štaba selekcije, za koju je nastupao od njenog prvog, istorijskog meča 2008. godine.

U NBA ste igrali šest sezona, od toga četiri na vrhunskom nivou i neopterećeni ozbiljnijim povredama. Možete li opisati taj momenat kada ste znali da je kraj?

“Moram reći da se tu nije ni radilo ni o klasičnoj povredi Ahilove tetive. To je prosto genetski problem gdje gustina kostiju nije na nivou na kom mora da bude. I onda se to odražava na Ahilovu tetivu kao opterećenje, odakle kreće bol i “veže” veći dio noge. Operisao sam se prve godine, pokušavalo se dvije godine, radilo naporno, sjećate se izvještaja sa kampova, tekstova…

Na početku moje sedme sezone u Minesoti, to je bio septembar 2016,27. ili 28. Bio sam prisutan na cijelom trening kampu, gajio sam i nadu, i oni u klubu. I već je bilo negdje u vazduhu, da od tog rada nema ništa. Zvali su me na sastanak, tada je trener bio Tim Tibodo, generalni menadžeri. Znate, teško je to objasniti nekome, u tom momentu saopštiti da je kraj. Teško je i sada objasniti ta osjećanja. Da sam imao još neku povredu, pa da kažem, u redu… A ljudi mi nijesu vjerovali, nego su govorili – prestao je, ne interesuje ga, uzeo je pare. A to stvarno nije bilo tako, ja volim košarku. Znate li, pa ja nikad nijesam imao bilo kakvu drugu povredu u karijeri! Povredu leđa, koljena, baš ništa. I to se desilo, bukvalno na mjestu koje samo veličine tri santi metra, iznad pete. I to kad krene da boli, nema kraja, “otkazuje” cijela noga.”

U junu 2017. godine zvanično ste raskidom ugovora sa Vulvsima završili karijeru. U prethodne dvije i po godine nije Vas bilo mnogo u javnosti. Je li bila potrebna pauza od tog svijeta sporta i košarke?

“Ogromno, ogromno razočaranje je bilo iza mene. Podrška porodice, prijatelja, bila je mnogo bitna. Trenutak kad čovjek sam sebi kaže: “Nije ti ništa, dobro si, ali ne možeš, to je to”. Poslije toga, iskreno, jedno šest-sedam mjeseci, nijesam ni pričao o košarci. Definitivno je bila potreba da se distanciram od košarke. Nudili su mi, i da uđem u trenerske vode… Ja trener ne mogu da budem, prosto ne umijem, traži to specifično posvećivanje. Pratio sam košarku, gledao, išao na mečeve, ali drugačiji je osjećaj. Poslije toga desio se Partizan, potom novi duži period van sporta. I evo me tu u reprezentaciji, da pomognem”.

Kada su započeli i kako su tekli Vaši pregovori sa Košarkaškim savezom oko angažmana u reprezentaciji Crne Gore?

“Pregovori su trajali čitavih pola dana! Direktora reprezentacije Danila Mitrovića znam od 2008. godine, kada je bio prvi zvanični meč reprezentacije. I kad više nijesam igrao za reprezentaciju, viđali smo se, sačuvali kontakt. Na kraju je to bio jedan telefonski poziv, njegovo pitanje da li sam raspoložen da pomognem reprezentaciji, onako kako bi to bilo na obostrano zadovoljstvo. I da se ja ponovo uključim u
košarku, kroz poziciju tim menadžera. To je zahtjevan posao, ali nije nešto što traži svakodnevni pristup. I naravno da sam prihvatio, skoro bez razmišljanja, jer morao sam samo da vidim sa najbližima. Opet, čovjek kad je oženjen, mora da vidi da li se posao uklapa u ono što porodica traži i znači.”

Koji su Vas motivi lično odredili da prihvatite poziciju tim-menadžera?

“To je uglavnom pomaganje stručnom štabu kroz komunikaciju i rad sa igračima. Nije to bilo kakvo miješanje u taktiku, posao selektora. Normalno, tu sam i da dam mišljenje o bilo čemu, u onoj mjeri u kojoj to selektoru Radoviću bude potrebno. Bitna je priča sa igračima, da ja budem ona veza i most između igrača i direktora i ljudi na čelu saveza”.

Vaše mišljenje o Bošku Radoviću i novom stručnom štabu na čelu nacionalnog tima, uoči početka zahtjevnih i specifičnih kvalifikacija za Eurobasket?

“Boško je od prvog dana reprezentacije tu. Bio je treći pomoćni trener, pa drugi, pa prvi. Prošao je sve korake i sve selekcije. Naravno da je sada sve drugačije, a njegova prednost je to da je radio sa svim igračima. Oni znaju kakav je Boško, on zna šta može da očekuje od njih i kakvi su. I to će sigurno olakšati posao u specifičnom momentu, jer onog pravog perioda za pripreme nema, specifičan je sistem kvalifikacija. Interakcija sa igračima biće izuzetno bitna”.

U grupi sa Britancima, Francuzima i Njemcima, kakve ciljeve postavljamo i koliko je težak put do šampionata Evope?

“Dosta težak je momenat kad svi znamo da se odmah traži ta pobjeda protiv Britanaca/ Naravno da će nam biti potrebna i bitna podrška u “Morači”. Svi smo novi u stručnom štabu, na novim pozicijama. Sigurno će trebati malo vremena da se svi priviknemo, i mi i igrači, a situacija je takva da ćemo morati da preskačemo neke korake. Dosta je specifična grupa, a ekipe su sve oslabljene, ne samo mi. Neće biti jednostavno, a moraće se pružiti zaista maksimum u datom momentu pa da se računa na mjesto na Eurobasketu”.

Reprezentacija će izvjesno biti bez kapitena Bojana Dubljeviča na startu kvalifikacija. Možemo li računati na snage dostojne da se na startu izbori važan trijumf?

“Kad sam došao na prvi sastanak reprezentacije, to je od starta bila briga svih nas. Naravno, tu ima drugih igrača koji mogu to da iznesu. Ne samo oni pod košem, vjerujem da će svi morati da pruže 10-20 procenata više na svakom meču kad Bojan nije tu, jer zna se koliko njegovo prisustvo, fizički i mentalno, znači na terenu. A doći će i one situacije tokom kvalifikacija kada će, vjerujem, i on moći da nam pomogne”.

Najljepša uspomena iz Minesote? Koliko ste često u kontaktu sa ljudima iz NBA svijeta?

“Sa jedne strane, teško je održati kontakt sa bilo kim tamo. To je čist profesionalizam. To sam vidio u Minesoti i za igračkih dana, budu tu igrači godinama, pa odu iz kluba i poslije pet dana niko ih više ne pomene. Meni je jedan poseban momenat zaista bio kada nas je preuzeo Rik Adelman. Adelman ti trener, e! Ja sam odrastao u vremenu kad su Divac i Stojaković igrali za njegove Kingse, nevjerovatna čast je to bila za mene. Čekali smo njihove mečeve sa Lejkersima. I odjednom ti taj čovjek trener. Dani uzbuđenja i sreće, znaš da si nešto bitno uradio”.

Kakva sjećanja nosite na košarkaške početke u Podgorici, prije odlaska u Beograd?

“Slučajno sam ušao u košarku! Nijesam ni bio vezan za sport volio sam ribolov, i dan-danas. Izrastao sam naglo, za tri mjeseca prije prvog srednje 12 centimetara. Vodili su me i kod ljekara, roditelji su bili zabrinuti. Bio sam i na pretragama… I rečeno mi je, najbolje da se baviš sportom. Želio sam fudbal, ali patike već 47 broj! I počnem kod Deja Vukmanovića u Junioru u Podgorici. Tada su i oni počinjali sa školom košarke, praktično zajednički početak. Prva godina samo rekreacija, tri puta sedmično. I tek naredne godine sam ušao u takmičenja, pa da neko primijeti talenat. Nakon dvije godine Beograd mi se učinio kao bolja opcija za razvoj, više klubova. To vrijeme je stvarno proletjelo. Možda je dobro to da nije bilo mnogo vremena za razmišljanje zaključio je Nikola Peković”.