Poslije hospitalizacije, ljekari su Klajvu Veringu davali 20 odsto šanse da preživi

Klajv Vering (85), nekada vrhunski muzikolog i dirigent, poznat je kao čovjek sa “pamćenjem od 30 sekundi”, i kao jedan od najgorih slučajeva amnezije ikada zabilježenih.

Nesrećni čovjek bukvalno sve zaboravi u tren oka, a problemi su počeli 29. marta 1985. godine kada se srušio ispred kuće, pa ga je supruga Debora odvela u bolnicu.

Možete li zamisliti da na svakih 30 sekundi izgubite sva sjećanja? Najobičnije stvari, poput jela, buđenja ili razgovori s članom porodice “tope se kao snijeg”, ostavljajući “prazan papir” koji se iznova briše u kratkim intervalima.

To je Veringov život u posljednje četiri decenije. A, sve je počelo nakon blagog herpesa koji je prošao moždanu barijeru i napravio haos.

Čovjek je iskusio anterogradnu i retrogradnu amnezija, što znači da ne može da se sjeti prošlosti i da je “zaglavljen u sadašnjosti“, nesposoban da stvori nova sjećanja.

Poslije hospitalizacije, ljekari su Veringu davali 20 odsto šanse da preživi, ali danima nakon što su ga dozirali ljekovima, počeo je da se osjeća bolje, barem fizički.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, shvatili su da njegov mozak više nije isti, odnosno da se “resetuje” u kratkim intervalima, između sedam i 30 sekundi.

Vering se ne sjeća djetinjstva, niti imena djece iz prethodnog braka. Ipak, pamti kako se pušta muzika i koliko voli svoju ženu, prenosi Daily Star.

“Njegova sposobnost da percipira ono što je vidio i čuo nije narušena. Ali, izgledalo je da nije mogao da zadrži bilo kakav utisak o bilo čemu duže od treptaja”, napisala je u svojim memoarima Debora Vering.

Ona je riječima ilustrovala stanja koja je nesrećni čovjek prolazio, a jedan detalj izaziva jezu:

“Bio je pod stalnim utiskom da je upravo izašao iz nesvjesti, jer u sopstvenom umu nije imao dokaza da je bio budan. Nisam ništa čuo, ništa video, ništa dodirnuo, ništa nanjušio, rekao bi. Kao da sam mrtav”.
 

Vering je počeo da vodi dnevnik, u kojem je ispisivao poruke “Budan sam” ili “Svjestan sam“ na svakih nekoliko minuta.

Srceparajući dokument, skoro bez ikakvog drugog sadržaja, popunjavao je svakog dana, a ubrzo je narastao na stotine skoro identičnih stranica.

Bio je to zastrašujući i potresan dokaz Veringovog mentalnog stanja koje je nazvano ”neprestanom agonijom”.

 
U dokumentarnom filmu iz 2005. godine, čovek je upitan da li mu nedostaje stari život.

„Da. Ali, nikada nisam bio svjestan da to pomislim. Tako da mi nikada nije bilo dosadno. Nikada nisam bio ništa, to je potpuno isto što i smrt. Čak ni snove. Dan i noć, isto“.