Sramotnu publikaciju zločinca Vojislava Šešelja o crnogorskoj heroini Draginji Vuksanović Stanković osudili su mnogi, ali i ne i jedan od državnih čelnika, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.

Retorika Mandića, četničkog vojvode iz Crne Gore, prilagođena je njegovom novom pomiriteljskom imidžu i pokušaju odricanja od svega što je nekad bio. Djela, ipak, pokazuju, da Andrija Mandić nikada neće napraviti otklon od ideologije na kojoj je ponikao i od onih koji su njeni najvjerodostojniji reprezenti.

Dakle, namjerno prećutkujući ogavni uredak Šešelja, osobe koja decenijama sije zlo na ovim prostorima, Andrija Mandić je praktično aminovao napisano.

Izbjegavajući da se zamjeri Šešelju, koji na predstojeće izbore izlazi u koaliciji sa Vučićevim naprednjacima, Mandić je postao direktni saučesnik u širenju govora mržnje sa adresa sa kojih dobija svoje mišljenje i stav. Zato i ne čudi da je jedan od prvotimaca Demokratskog fronta, Mandićev partijski sljedbenik, Aleksandar Marković, potpredsjednik Opštine Zeta, nedvosmisleno pružio podršku Šešelju.

Na prvom testu demonstracije svoje političke metamorfoze, Mandić je pao i pokazao da je promjena retorike zapravo rezultat njegove decenijske težnje za državnom funkcijom, i da je zarad tog cija spreman i da glumi ono što nije. Tako je pokazao da između njega i Šešelja, razlike u vrijednosnim sudovima zapravo i nema.

Demokratska partija socijalista Crne Gore