Ljetnje računanje vremena uvedeno je kako bi se uštedjelo na energiji, iako je jedan od prvih prijedloga za dokidanje problema života u mraku bio – ranije ustajanje.

Iako u šali, svojevrsni oblik ljetnjeg računanja vremena predložio je američki naučnik i političar Bendžamin Franklin davne 1784. Njegov prijedlog nije bio da se sat pomiče, ali je u pismu uredniku časopisa Džurnal of Pariz, pod naslovom “Ekonomičan projekat za smanjenje cijene svjetla“ sugerisao da bi Parižani mogli uštedjeti na svijećama – ako bi se budili ranije.

Konkretan prijedlog za sezonsko pomjeranje sata unaprijed odnosno unazad stigao je nešto više od stotinu godina kasnije. Naime, 1895. novozelandski naučnik Dđordž Vernon Hadson predložio je da se sat pomiče unaprijed 2 sata u oktobru i 2 sata unatrag u martu. Iako je postojao interes za njegovu ideju, ona nikad nije realizovana.

Godine 1905. Britanac Viljam Volet predložio je da se satovi pomiču po 20 minuta unaprijed svake od četiri nedjelje u aprilu, pa ponovno pomicanje za 20 minuta unazad svake od četiri nedjelje u septembru. U knjizi „The Waste of Daylight“, napisanoj 1907. Volet je detaljnije obrazložio potrebu za uvođenjem ljetnjeg računanja vremena. “Sunce obasjava Zemlju nekoliko sati svaki dan dok mi spavamo” te se u parlamentu zalagao za uvođenje ove promjene jer bi tako ljudi duže uživali u sunčevoj svjetlosti, ali takođe i značajno uštedjeli na energiji za rasvjetu.

Gradić Port Artur u Ontariju u Kanadi (danas Thunder Bay) eksperimentirao je sa sezonskim promjenama sata još 1908.  ali čitave su države počele prihvatati ovaj koncept nakon što ga je Njemačka uvela u praksu 1916. za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon EVrope, ovaj se trend brzo proširio i u Australiji, te Sjevernoj Americi. No, već nakon nekoliko godina, gotovo su svi, osim Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i nekih gradova poput Pariza, prestali pomjerati satove.

Praksa je ponovno uvedena u Drugom svjetskom ratu, prije svega zbog ekonomičnijeg korištenja resursa, ali su i sve države pod Njemačkom okupacijom, poput Danske i Poljske, sada morale uvesti ljetnje računanje vremena.

 U godinama nakon toga rata većina je zemalja svijeta ponovno prešla na standardno, zimsko računanje vremena – do početka 1970-ih kada je Organizacija arapskih zemalja izvoznica nafte uvela naftni embargo, a cijene energije su podivljale. Do kraja toga desetljeća većina Evrope ponovno je pomicala satove dvaput godišnje. U bivšoj Jugoslaviji ljetnje računanje vremena uvedeno je u martu 1983.

Danas je i dalje na snazi raspored ljetnjeg računanja vremena koji je EU standardizovala 1996. Evropski parlament je 26. marta 2019. glasao za trajno ukidanje ljetnjeg računanja vremena u EU u narednih nekoliko godina, pri čemu će se svaka od država članica morati odlučiti hoće li trajno ostati na „ljetnjem vremenu“ ili na zimskom, standardno.