Nepoznati detalji iz života Bate Živojinovića

    5 godina pre 12193 pregleda

Glumac Velimir Bata Živojinović rođen je 5. juna 1933. od oca Dragoljuba i majke Tiosave. Imao je starijeg brata Mićka (koji je umro kao beba) i dvije starije sestre Nadu i Stanku. Ovo je priča onih koji su znali sve njegove tajne sa Crvenog krsta, kraja u kom je odrastao, i gdje je postao šerif Krstaša…

Poslije završetka Drugog svjetskog rata stizala su u Beograd djeca iz svih ratom opustošenih krajeva, bez roditelja, bez nadzora, pa je tako počela da stasava prva generacija beogradskih “gamena”, uglavnom tapkajući bioskopske karte. Prvi među njima koji je napravio savršen falsifikat bioskopske karte bio je momak koga su svi zvali Tapi, koji će se kasnije svrstati u red svjetski poznatih slikara super realizma. Oni će s vremenom postati žestoki momci sa beogradskog asfalta, razni periferijski zmajevi, šrafcigeri, tabatori, dasovani, svi zaljubljeni u junake gangsterskih i pustolovnih američkih filmova, opsjednuti boksom, avanturama i snovima o ljepšem životu od onoga koji su živjeli. I Bata je nosio u sebi ponešto od te psihologije momaka sa beogradske periferije.

S nama nema zezanja

Kada bi se po Čuburi pronio glas da „dolazi banda sa Krsta“, svi su im se sklanjali s puta. Obično ih je išlo četvoro-petoro, sa karakterističnim obilježjima Krstaša, svi u kožnim jaknama. Predvodio ih je Bata. Svi bi odmah znali da je on vođa bande. Njihov izgled i držanje govorili su da sa njima nema šale, a Bata je svima govorio: “Ej, mi smo Krstaši Čuburci, i sa nama nema zezanja”. Svi njihovi drugari sa Krsta vjerovali su da je Bata jedini bio zadužen da im riješi svaki problem. U to vrijeme u Krajinskoj ulici stanovao je Neša Jončić, koga su svi zvali Rimski, zato što je često išao u Rim gdje je statirao u špageti vesternima. Svi smo znali da Neša nije morao da sa djevojkom vodi ljubav u parku ili nekom haustoru jer je imao svoj stan. Bio je naš iskreni prijatelj i često nam je ustupao svoju gajbu.

Jednom mu se to obilo o glavu kada je nekom svom drugu iz vojske dao gajbu na uslugu. Kada se vratio s puta, u svom krevetu, sa svojom djevojkom zatekao je „druga iz vojske“. Bio je šokiran. Odmah je pozvao Batu i viknuo u slušalicu:

– Bato, u depresiji sam! Pomagaj!

– Da se nije Crveni krst zapalio? – Bata je odmah okrenuo na šalu.

– Ma, kakav Crveni krst! Drug iz vojske po*ucao mi Slavicu!

– Šta dramiš, Rimski? Po*ucao ti Slavicu, pa šta?! Znao sam da će se to kad-tad desiti. Samo da znaš, taj tvoj drug joj nije bio prvi. Tu radodajku je mogao da tu*a ko je htio. I meni bi dala da sam tražio… A sad potraži neku njoj sličnu, pa je poslije časti šut-kartom – bio je Batin savjet, koga ništa u životu nije moglo iznenaditi, pa ni žalopojka drugara kome je povrijeđena muškost.

Kod Neše je Bata umio da pravi i čudne ludorije. Tako je jednom prilikom popeo bicikl na krov njegove kuće, pozirajući na krovu, odžaku, ali i na biciklu! Srećom, Neša je te ludosti snimio i sačuvao do sada neobjavljene fotografije.

Tarzan na Adi

U ljeto, ono toplo beogradsko, čitav grad bi se preselio na Savu i Dunav. Mi klinci organizovano smo odlazili na kupalište “Kod šest topola“. Svi smo željeli da vidimo kada Krstaši, naši idoli, krenu prema obrenovačkom putu, gdje se nalazilo visoko drveće topola i vrba. Kada oni krenu da se penju na najviše grane drveća, čitava plaža samo u njih gleda. Bila je to svojevrsna predstava u kojoj su učestvovali samo Krstaši – Tolja Tasić, Zvonko Popović, Bata Živojinović i Straja Rodić. Tada bi krenuli njihovi skokovi sa velikih visina, odakle niko drugi nije smio ni da pomisli da skoči, a kamoli da okuša sreću i oproba tako nešto. Krstaši su obično skakali obrnutim redom od onog kojim su se penjali na visoke jablanove, svako sa različite visine, koju je određivala njihova lična hrabrost, ali sasvim dovoljno visoko da privuku pažnju svih kupača, posebno kupačica. Za razliku od svih drugih kupača koji su nosili duge, tzv. ruske kupaće gaće do koljena, svi Krstaši su imali „tarzanke“, koje su isticale svu njihovu muževnost i ljepotu njihovih tijela. Kada bi na red došao zadnji skakač, plaža bi se umirila, gotovo bi prestajala da diše, a taj zadnji uvijek je bio Bata, koji je izazivao ženske uzdahe i prije skoka, a od trenutka kada bi stao na najvišu granu i oprezno nogom tražio najsigurniji oslonac za odskok, svi bi zanijemili. Tada bi se Bata bacio u prazno, letio tijelom svijenim u luk, s rukama ispruženim naprijed, da bi na polovini leta sastavio ruke i vrhove prstiju na nogama, „prelomio“ bi se, a taj bi zgrčeni let trajao koliko i treptaj oka, pa bi se iznad samog ogledala rijeke ispravio kao koplje, snažno udario šakama površinu vode i u nju uletio gotovo bez pljuska. Ubrzo je iz vode izlijetao kao delfin, snažnim trzajem zabacivao svoju podužu kosu i ispuštao onaj snažan i prodoran Tarzanov krik. Svaki put bi poslije govorio svome drugu Straji: „Jesam li ti rekao da ću postati krstaški Tarzan. I filmski naravno!“ Ti Batini nezaboravni skokovi u Savu donijeli su mu prvi aplauz na otvorenoj sceni.

Bande Beograda

Geografskom sredinom Vračara pružala se Mileševska ulica u kojoj se nastanila porodica Živojinović. Svi momci sa Crvenog krsta nazivali su sebe Krstašima, mada se nikada nije saznalo ko im je dao to ime. Vjerovatno je nastalo po logici – ako su mladići sa Dorćola – Dorćolci, zašto oni sa Krsta ne bi bili Krstaši. Živjeli su u savezu sa opakim Čuburcima, ali u stalnom koškanju sa bandama sa Dušanovca i Pašinog brda. Centar njihove teritorije bio je sportski klub Radnički, u kome se trenirao najbolji boks i igrala najbolja košarka. Ali, s vremenom je sve više to kultno mjesto postajalo Beogradsko dramsko pozorište i odmah do njega bioskop “Avala”.

“Cio život sam proveo na Krstu”, govorio je Bata.

“Pa i sada tu živim. Svi mangupi u Beogradu štitili su svoju teritoriju. Nijesu bili kriminalci, nijesu bili lopovi. Jednostavno, kraj se čuvao da bi se sačuvala ljubav. Bili smo čisti i mirni. Vremenom sam ja postao neko među tim glavnim mangupima, mada je u Beogradu bilo mnogo jačih od mene, ali su svi pamtili samo mene i moje Krstaše. Takav je život. Kako su odrastali, sve su ih više privlačili pozorište i film, nekom tajanstvenom snagom”.

Zov tog čudesnog svijeta Hemfrija Bogarta, Garija Kupera, Edvarda Robinsona, i posebno Ester Vilijams, čije su noge pomutile pamet mladih Beograđana, nije mimoišao ni Krstaše, od kojih su mnogi nagrnuli preko granice, nespremni da u Beogradu čekaju “svijetlu budućnost“, ubijeđeni da će ih tamo, čim pređu granicu, sačekati Ester Vilijams i orkestar Harija Džejmsa, a čekali su ih sabirni centri za izbjeglice, preko kojih su se, ipak, dokopali zapadnih država i spasli „socijalističkog raja“, onako kako je kome bilo suđeno. Bata nije spadao u tu kategoriju, njega nije fascinirao Bal na vodi.

(Odlomci iz knjige “Valter prije Valtera” koja je izašla prošlog petka u izdanju “Službenog glasnika”)